PRAVA VELIČINA MAJČINSTVA ‘Moja curica povremeno se budila u želji za pokojom kapi mlijeka’

commons.wikimedia.org

Njezin prodorni vrisak označavao je potrebu za hranom koju je trebala pronaći u mojim prsima. No, unatoč vriskovima dojenje je bivalo daleko od onih filmskih i nježnih prizora.

Život piše čudne romane, reče nekoć davno neki mudrac prateći njegov kontinuitet. I doista svaki ljudski život poseban je roman, kojega rijetki stignu zapisati. Prepustiš se njegovom toku i on te nosi, podiže i spušta. Divan je ljudski život, kada ga se pogleda onako iz prikrajka i neopterećeno. Divno je darovati ga nekom novom biću pred kojim stoje stepenice. Stepenice po kojima te nakon prve suze na majčinim grudima povedu roditelji držeći te čvrsto za ruku.

Tu jednu malenu ruku, čvrsto i pomalo bojažljivo i sama stišćem ovih dana jer na svijet sam donijela jedan novi život. Istodobno tako mali, i tako poseban, za mene tako velik poput cijelog mog svemira. Jedinstven je život moja malena curica, najposebnija stranica mog romana zbog kojeg sve ostale stranice padaju u zaborav. To malo biće koje majčinski i instinktivno grlim odašilje mi poruku da sam zbog njega spremna dati svoj vlastiti život jer sva njegova cijena i veličina u njezinim je očima.

U njezinim je usnama koje žude za prvom kapi majčinog mlijeka. Kapi koja se pretvorila u našu prvu stepenicu i ozbiljnu prepreku koja odmah na samom početku dovede u pitanje tvoje majčinstvo. Dijete se na žalost, ili pak na sreću ne može odgajati i hraniti po knjigama. Koliko god Rodinih savjeta i raznih knjiga, foruma i raznih internetskih stranica pročitala moja je curica već na prvom susretu pokazala svoj karakter. Tvrdoglava na mamu, reći će moj suprug kroz osmijeh dodirujući mi nježno ruku te time šaljući poruku da se ne brinem. A razloga za brigu itekako je bilo. Meni majci, koja na svijet prvi put donosi tog malog čovjeka.

Njezin prodorni vrisak označavao je potrebu za hranom koju je trebala pronaći u mojim prsima. No,unatoč vriskovima dojenje je bivalo daleko od onih filmskih i nježnih prizora. Pomoć pokušavam pronaći kod medicinskog osoblja i tada spoznajem da broj na mojoj ruci uistinu to i jest. S tim bi se već nekako pomirila da to moje maleno bicć i dalje nije zazivalo baš mene.

“Vi nećete moći dojiti, uvučene su vam bradavice”, priopćava mi gospođa u plavkastoj kuti upoznajući me s gumom (kasnije saznah da se zove “šeširić”) koja bi mi trebala izvući bradavice. Nas dvije noćima smo kroz gumu izvlačile bradavice, ali ne i prijeko potrebno mlijeko. Tada spoznah i saznah da ja mlijeka nemam. Ono naime tek treba nadoći, a dok moja curica plače svo bolničko osoblje u glas ponavlja “samo je dojite istodobno joj gurajući u usta špricu umjetne dohrane”.

Vi nemate pojma o dojenju, beba vam je izgubila na težini, jedno jutro gledajući me ispod brka poručio mi je doktor. Moje suze kupale su lice curice koja je snivala pored mene budeći se povremeno u želji za pokojom kapi mlijeka. Kapi koju joj nisam ni mogla, ni znala dati. Prošle su mi tada kroz glavu sve suze moje majke, sve boli koje je podnijela radi mene. I dok su se suze slijevale duboko u sebi smogla sam snage da se oduprem gnjevu koji kao da je izlazio iz zidova bolničke sobe dok su paralelno s njime moje grudi bujale i postajale sve crvenije.

Tako su mi jedne noći dali i nekakvu izdajalicu da s njom pokušam, a onda zaključiše da ni s njom neće ići jer imam prevelike grudi. Trajala je ta agonija koliko i naš boravak u tim bezdušnim hodnicima u kojima nas je dodatno zadržala žutica.

Srećom, život piše romane, a u moj roman upisao je neke druge divne ljude koji su mi udijelili neke nove, humanije savjete te me naučili koja je veličina majčinstva. Ne ja nisam jedna od onih sretnica koje mogu dojiti.. ali sam istodobno sretna jer moja curica nije gladna, jer sam je povela našim stepenicama najbolje što znam. A znam da mogu, jer naše su stepenice popločane ljubavlju..

Komentari