Posljednji pozdrav mojoj ‘leptir-djevojčici’ nesalomivih krila: ‘Lijepo snivaj, anđele’

FOTO: Dražen Komar

Djevojka i leptir.

Ljetnog popodneva djevojčica duge tamne smeđe kose maštala je o leptiru. Obožavala je leptire iako ih nikad nije vidjela uživo. Čitala je priče o njima, gledala je crtiće gdje se pojavljuju, slušala je raznovrsne pjesme u kojima se spominju.

Smeđokosa je imala najneobičniju želju mlade djevojčice – da ugleda pravog leptira. Stvarala je svoje leptire na papiru. Uzela bi list papira, zasjela na stolicu na kojoj bi bila toliko niska da joj samo glava viri na površinu stola, rukice pružila iznad svojih ramena ka olovkama. Crtala bi svoje leptire, samo svoje, one koje nitko osim nje nije vidio.

Bili su izuzetno posebni. Raznovrsnih boja, veličina, oblika… Svaki je imao svoj naziv, svaki je imao drugačija krila i šare, svaki je bio drugačiji, baš poput djevojčice.

Kako je odmicao dan, tako je i “leptir djevojka” završavala svoj crtež.

“Danas sam ih nacrtala čak pet!” ponosno će samoj sebi.

Spremila je pet novih u svoju kutiju prepunu leptira, no pažljivo je i polako otvarala kutijicu da joj slučajno koji ne odleti. Zaključala ih je svojim ključićem oko vrata i zijevnula.

“Leptiri spavaju, bilo bi vrijeme da i ja malo odmorim”, zaključi djevojčica.

Legnula je na mirisni krevet prekriven svilenom posteljom iscrtanom stotinama leptira. Sanja.

Nalazi se na beskrajno zelenoj livadi osunčanoj blještavim suncem koje joj se smiješi, trčkara, veseli se i skače zajedno sa svim nacrtanim leptirima koji su oživjeli. Konačno mašu svojim raskošnim krilima, škakljaju je po rumenim velikim obraščićima svojim ticalima. Svi leptiri su pronašli svoje mjesto na livadi oko nje. Sjeli zajedno sa njom.

Zaklopila je oči. Vratila im zadnji osmijeh. Zacrnile su se boje i djevojčica je sretna utonula u vječni duboki san.

Lijepo snivaj, anđele.

Komentari

Komentari