Kockanje je tek nedavno službeno priznato kao ovisnost.
G.T. je zakoračio u četrdesete godine. Ima kćer od 18 godina iz propalog braka koji je uništio kockom. Njegova priča počinje prije 20 godina kada je prvi put kročio u casino i usmjerio pogled prema kuglici koja se vrti. Nisu krivi dobitci velikih količina novaca, nije kriv ni osjećaj potrebe da vratiš izgubljeni novac, kaže G., kriva je upravo ta kuglica koja se vrti.
“Sanjam ju nekad noću, ulovim se kako razmišljam samo o toj kuglici, o osjećaju koji imam dok ju gledam kako se vrti, dok razmišljam na kojem će se broju zaustaviti. Prvi put kad sam ušao u casino upravo me to opčinilo. Dobio sam tad neku sitnu lovu, no nisam se vraćao u casino zbog novaca, nego upravo zbog te proklete kuglice. Taj adrenalin koji se podiže u trenutku dok se ona vrti, dok grčevito razmišljaš o broju- ne mogu vam to opisati.”, priča nam naš sugovornik.
Dvadeset godina u paklu
U paklu kocke ovaj je čovjek punih 20 godina. Kako nam priča, u njegovoj sredini nikad nije bilo adekvatnog programa za liječenje ove ovisnosti. Na kraju krajeva, kocka je tek nedavno uvrštena u ovisnosti, a sredina na kockanje gleda vrlo blagonaklono. No, ova ovisnost teža je od bilo koje druge.
“Oženio sam se vrlo mlad, u svojim dvadesetim. Tako negdje sam i počeo kockati, a u početku sam vodio dvostruki život. Spretno sam skrivao svoju ovisnost, sve do trenutka kada ju više nisam mogao financijski pokrivati. Imali smo tada malu bebu, no moj život se počeo svoditi samo na casino i na razmišljanje kako da nabavim novce. Žena se trudila pomoći mi, no niti ona tada nije znala da je kockanje bolest. U jednom trenutku prestajao sam dolaziti doma nakon posla, otišao bih kockati i nije me bilo tjednima.”, objašnjava G.T.
Njegova žena bila je izvan sebe u tim periodima. Nije joj se javljao, nije za njega niti čula po mjesec dana. G. bi posudio novce od kamatara i nije dolazio doma dok ne bi potrošio zadnju kunu. Tada bi se pojavio na kućnom pragu, pognute glave, no potpuno praznih džepova. Nije imao niti za hranu svojoj djevojčici.
“I dijete i žena su znali biti gladni u takvim periodima. Ona bi posuđivala za kruh, a ja za casino. Uvalio sam nas u kredite do grla, no nije mi bilo dovoljno pa sam se zaduživao i kod kamatara. A žena? Voljela me, uporno opraštala,odlazila je od mene i iznova se vraćala. No, ja sam se bavio samo svojom ovisnošću, a ona nije znala kako da mi pomogne. Nije znala s čime ima posla.”, kaže ovaj dugodišnji kockar.
Žena i kćer su ga ostavile
Količinu prokockanog novca teško mu je procijeniti, kaže, radi se o milijunima eura. No, trenutka kada ga je žena zauvijek napustila, s kćerkom, jako se dobro sjeća.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Stalno sam odlazio, ostavljao ih bez prebijene lipe, bez osnovnih namirnica u kući, ali svaki put uredno bih se vratio doma. Bilo bi to nakon tjedan, dva kockanja, a često i nakon mjesec dana. Svaki put bi me primile natrag, bilo je tu žestokih svađa i more isplakanih suza, ali znao sam da se svaki put imam gdje vratiti. Ipak, tog dana, prije 10 godina, žena me pustila u kuću ali ona i moja djevojčica imale su spakirane stvari. Otišle su. Od tada mi se više nikad nisu javile. Kćer nisam vidio već 10 godina. Ne želi mi se javiti, ne želi pričati sa mnom.”, govori nam.[/box]Kap koja je prelila čašu, priča nam, bio je dolazak jednog od kamatara u njihovu kuću. Prijetio je ženi i osmogodišnjoj curici zbg njegovih kockarskih dugova. Bio je to okidač zbog kojeg se njegova imaginarna kula, puna laži i opravdanja, urušila.
“Potpuno ih razumijem. Nakon njihovog odlaska ja sam dotakao samo dno. Ukoliko je to moguće. No, sad sam uspio vratiti dugove koje sam kamatarima bio dužan. U periodu između ženinog odlaska i dolaska u Jankomir zaglibio sam do te mjere da sam i počeo krasti. To me osvjestilo. Jesam svakakav ali nikad nisam bio lopov. Tada sam i saznao zaa program Dnevne bolnice u Svetom Ivanu na Jankomiru. Javio sam se sam i krenuo putem zaliječenja. Da bar taj program postoji i u ostalim gradovima koliko bi života bilo spašeno.”, kaže ovaj ovisnik.
Ne želi niti čuti za njega
Kćerku je pokušao kontaktirati puno puta, no ne želi niti čuti za njega. Potpuno razumljivo,kaže naš sugovornik, zbog njegove ovisnosti uskraćen joj je djetinji osmijeh na licu.
“Nikad joj nisam priuštio igračke, novu odjeću, cipele pa čak niti pošteni obrok. Zbog čega bi uopće htjela čuti kako sam? Dok sam kockao nisam razmišljao o tome kako je moje dijete, treba li joj nešto kupiti za taj novac s kojim kockam. Nadam se da će mi jednom oprostiti.”, tužno nam objašnjava.
Zbog kocke je izgubio sve– novac, posao, ženu i kćer. Ostali su mu samo dugovi kao podsjetnik na pakao u kojem se našao. Svjestan je da je kocka kronično-recidivirajuća bolest, podmukli neprijatelj kojeg se nije tako lako riješiti. Samo jedan korak ga dijeli do ponovnog pada u ponor.
[box type=”success” align=”” class=”” width=””]”Ako se taj recidiv i dogodi znam da neću odsutajati od terapija u Jankomiru. I znam da postoji velika mogućnost da ponovno uđem u casino, svaki put kad vidim i najobičniju reklamu osjećam ogromnu želju. Ipak se odupirem. Neću odustati. Želim da moja kćer jednom čuje da sam se zaliječio.”, govori G.T.[/box]Kada završi program u Svetom Ivanu, nastavlja s odlascima u KLOK (Klub liječenih ovisnika o kocki). Baš kao i kod ostalih ovisnosti i kod kockara je jako bitno da ostanu unutar sustava.
Njihova je ovisnost utoliko teža zato što ne postoje pomoćna sredstva, u obliku lijekova. Njihova bol ne može se “ušutkati”, ona se javlja svaki put kad vide casino. Unatoč tome, u G.T. tinja vatrena želja za zaliječenjem, u nadi da će se i njegova kćer pristati naći s njim, barem popiti kavu.
Ovom ispovijesti završava naš ciklus o ovisnostima. Svaka priča potresna je na svoj način. Svaka od ovih ispovijesti surova je realnost, predstavlja sve ono što se svakodnevno događa oko nas. No, ne vidimo, zatvaramo oči i ne obaziremo se. Spremni smo osuditi, spremni smo uputiti kritiku, no nismo spremni suočiti se s istinom i pružiti ruku.
Zaliječeni ovisnici nisu klošari, nisu otpad društva- oni su samo ljudi. Ljudi koji se bore s opakim bolestima, ljudi koji se herojski nose s podmuklim “unutarnjim neprijateljima”. I uspjevaju, dobivaju bitke. Koji put padnu, no ne odustaju, hrabro koračaju ka svome cilju- iz ovog rata žele izaći kao pobjednici. Podržimo ih. Budimo i mi samo ljudi.
