ONE SU OTVORILE DUŠU: ‘Deseti put na psihijatriji, moj je život slika EKG-a’

www.jaspital.com

Ovo je priča o tri mlade djevojke iz okolice Zagreba koje boluju od teških psihičkih bolesti.

Budući da živimo u vrlo stresnom vremenu, ne čudi činjenica što je sve više mladih ljudi koji obolijevaju od različitih psihičkih bolesti. Loše socioekonomske okolnosti, neostvareni snovi ili pak s druge strane dobre genetske predispozicije za bolest, uzrok su čestim oboljenjima sve mlađe populacije u Hrvatskoj. U našoj priči tri sugovornice iz okolice Zagreba, iznose svoja iskustva.

Valentina iz Sesvetskog Kraljevca nam je ispričala svoju priču:”Jedinica sam. Zbog mirnijeg karaktera nisam bila sklona sklapati dugotrajnija prijateljstva. Unatoč tome, imala sam krug prijatelja s kojima sam rado prijateljevala, a u svojoj četrnaestoj godini sam samo odjednom oboljela od psihotičnog poremećaja od koje sam se liječila punih pet godina. On se manifestirao kroz halucinacije i strahove koje nisam uspijevala nikako kontrolirati. Danas kad gledam unatrag, mogu samo reći kako sam se uz pomoć obitelji, a prvenstveno uz pomoć vjere uspjela izvući iz kandža ove okrutne bolesti”.

Kako postoje brojne vrste psihičkih bolesti i psihoza koje je nemoguće pobrojati na prste jedne ruke, njihova učestalost ponavljanja među mladima sve je veća. Neovisno o tome radi li se shizofreniji, psihotičnima napadima ili pak depresiji, mladi su sve češće meta ovih strašnih bolesti. Loše društvo, droga, alkohol, mjesečarenja ili pokoja propala ljubavna veze samo su neki od razloga za nastanak težih psihičkih bolesti.

“Mogu reći da sam doživjela živčani slom tijekom svog visokoškolskog obrazovanja”, rekla je Klaudija iz Sesveta. “Nakon uočenih simptoma otišla sam psihijatru, a poslije određenog razdoblja sam počela piti propisanu terapiju, ostali su možda neki negativni simptomi bolesti. Ipak, danas funkcioniram koliko je to najbolje moguće, trudim se naći posao i zadovoljavajuće funkcioniram. S druge strane, halucinacije su nešto što me opterećivalo svakodnevno, nije bilo ništa opasno ili usmjereno protiv drugih ljudi”, dovršila je Klaudija.

Upravo ovakve bolesti i stanja kroz koje prolaze ljudi svih dobnih skupina, razlog su zbog čega ova problematika ne bi smjela ostati postrani. Nažalost, osjećaj stigme koji redovito prati bolesnike dodatan je opterećavajući čimbenik koji im otežava ionaku tešku svakodnevnicu. Budući da se vrlo često vraća relaps psihičke bolesti, ovakvi bolesnici su često u konstantnoj patnji. Njihov osjećaj neprihvaćenosti u društvu, kao i sve već osamljenost čini ih još većim zatočenicima samih sebe.

Naša treća sugovornica, Jelena iz Čulinca ispričala je svoju priču:“Deseti put na psihijatriji. Molim se Bogu, znam da je uz mene ionako ga se odričem svojim ponašanjem kada sam dobro (a to je rijetko). Dijagnoza bipolarni poremećaj. Moj je život slika EKG-a. Nikad ne znaš koliko se možeš spustit dok ne dođeš do dna i umreš. Ali ja sam feliks, uvijek se dižem iz pepela. Ne može me uspavati nijedan lijek, liječnici ne vjeruju, a u biti navukla sam se na neku žešću žižu. Odbijam pelenu, ovaj put me ni ne vezuju. Sred noći je, molim sestru za sanval i kažem da sam trnoružica, metafora.Dalje se ne sjećam, molim pokoru i odrješenje”.

Iako ih društvo možda nikada neće u potpunosti razumjeti, na nama je da barem pokušamo biti utoliko empatični prema njima. Očitovanje na upit o ovoj problematici iz bolnice nismo uspjeli dobiti, no kako god na nama je da takvim ljudima budemo podrška, a ne osuda.

Komentari