ONA SVOJOJ BABI NEĆE MOĆI ZAPALITI SVIJEĆU ‘Noćas ću slaviti svoju vjeru, a ne bušiti bundeve’

pixabay.com

Nekoć davno, u ruralnom kraju Lijepe naše, onom u kojem se drača ljubi sa zidom skladajući divne stihove o djetinjstvu i težini života, živjela je moja baba.

Tako sam je od milja zvala jer ona doista jest bila baba, ona nije baka s urbanim manirama već priprosta seoska ženica čije su ruke umjesto prstenja krasili žuljevi, a iz očiju sjala seoska mudrost. Usadila je moja baba i meni dio tradicije, koju i danas ponosno nosim sa sobom te ih iz škrinje sjećanja izvlačim za svaki blagdan. Bliže se ovih dana oni teški blagdani kada se prisjećamo života koji su nekoć bili dio nas. Prisjećam se stoga ovih dana na neki poseban način babe, s maramom oko glave. Babe koja je žute bundeve davala svinjama, istodobno učeći me da se na grobovima mrtvih pale svijeće i na njih se odnosi cvijeće. Dio je to tradicije, učila me moja starica bez previše stručnih fraza. U međuvremenu, negdje između kamena i drače, nestade života u mojem kršu. Ispariše ljudske duše u nebesa, ali ostade kamen, ostadoše priče i divna sjećanja. Neki novi klinci hodaju našim ulicama, a novo vrijeme piše nova pravila.

Bundeve ovih dana imaju tako i drugu funkciju koju su nam napumpali neki tamo preko bare zbog kojih umjesto babine tave krumpira na masti, zagrizamo hamburgere istodobno pričajući o nekoj zdravoj prehrani kroz koju nam pokušavaju ispričati priču o nezdravoj slanini. Isti ti likovi, uz pomoć naivnih medija i globalne industrije koja u borbi za profitom melje sve pred sobom pričaju nam o Noći vještica u kojoj se u probušene bundeve trpaju svijeće.

No, stani na loptu hrvatski narode. Je li to dio nas, dio naše tradicije, dio vjere iz bakinih priča ma gdje god da vaša baka živjela? Možete li poput mene na tren zaustaviti misli i vratit ih u sjećanja. Možemo li pobijediti nametnute običaje te umjesto da noć posvećujemo vješticama, baš kao nekoć posvetiti je onima kojih više nema, a koji su to zaslužili. Činiti to na grobovima duša koje su nekoć bile djelom nas? Daleko je moj grob, ali ja ću u noći u kojoj se buše bundeve slaviti svoju babu.

Vratiti ću se tako u neka prošla vremena kada je moj kamen bio snaga, sinonim za čovjeka, radost i život. Vratit ću se odvažno u djetinjstvo, u kojem baba otvara vrata svoje kuće dočekujući me sa štapom u ruci i pregačom oko pasa. Sjetit ću se tako onih vremena, koje je vjerujem i dio vas ostavio iza sebe tragajući za boljim sutra, koje će ipak kada se ugasnu svjetla metropole značiti i sjećanja na ostavljeni život. U ta vremena koja smo ostavili za sobom, dok nas je veliki Zagreb prigrlio dvorište je bilo puno života, a u njemu se širio miris cvijeća, kroz njega šepuriše se životinje, a u daljini stvarao se obris koji je kreirao sliku djetinjstva u kojem te baba, baka ili nona drži za ruku.


Učila me baba ponosu koji danas imam, ponosu što pripadam svojoj zemlji što sam dio tradicije koja je stoljetna, a koju su pisali i njezini preci. Taj žamor našeg jezika, ta povijest koju su pisali naši stari predajući je nama u ruke ne smije se zaboraviti. Ne smijemo zatvoriti svoja vrata, otvarajući ona tuđa nedorečena. Vrata koja ne slave našu vjeru, već poganske običaje. Pamtim svoju babu, naše posljednje ljeto i dan kada je otišla čekajući dicu da trajno zaključaju vrata ostavljajući staricu zemlji kojoj pripada. Zemlji njezine duše, zemlji koju je moja baba voljela. Vjerujem da i danas potiho svrati u svoje zidove, križa žutu tikvu za svoje svinje čudeći se ovoj današnjoj djeci koja su se usudila zaboraviti ono što nam ostaviše neki životi prije nas. Mnogo je zaključanih vrata i napuštenih kuća u našoj zemlji, mnogo je onih koji neće moći zapaliti svijeće na grobovima svojih baba. Usprkos tome usudite se sjećati i ne dopustite da vještice pobjede naše babe, naše pretke i našu tradiciju.

Komentari

loading...
-->