OLUJA U MOM GRADU I MOM SRCU: Zagreb grade, raširi zastave!

Komadić ove zemlje oslobođen je i meni za ljubav…

Prolazi ovo ljeto…neočekivano brzo. Red bazena. Red dobre knjige. Red sjajne serije. Red mora. Red ljubavi… I tako u nedogled. Ovaj zadnji red mi je jedan od dražih. Sorry, dobra knjigo. Čitam te, al misli mi krade morska uspomena na divan pogled i najljepši osmijeh. Misli mi otima i još nešto – zvuk migova, tenkova i helikoptera… Mislim da već svi znate kako ja nisam neki militaristički tip. Tako je to s današnjim generacijama. Glazba, knjiga, druženje i internet, to je ono što preokupira mene i moje vršnjake.

I htjeli-ne htjeli, svako malo dotakne nas neka priča o ratu koji je, nama se tako čini, prošao prije sto godina, ali u glavama naših očeva, kao da se sve dogodilo jučer. Tako se osim oluje koja se odigrala u mom srcu, i u mom gradu odigrava jedna Oluja. Ona ratna, pobjednička. Nisam o svemu imala neki naročiti stav niti u društvu raspravljamo o tome. A kako da imam stav kad vidim da se ni odrasli ne mogu složiti oko obilježavanja obljetnice Oluje? Mislim, nije baš da shvaćam u čemu je problem, ali kužim da su slike sa priprema mimohoda pobudile neki novi osjećaj u meni. Mislim da se zove ponos. K vragu, kako da priznam prijateljima da osjećam ushit kad čujem tenkove?

Zapravo, prijatelji moji, briga me što mislite… Nakon svih tih tenkova, helikoptera i vojske, ja ću nekako mirnije spavati. Osim toga, kad sam pitala tatu zašto je išao u Oluju, rekao je: zbog tebe. Komadić ove zemlje oslobođen je i meni za ljubav. Najmanje što mogu jest biti ponosna. Zato, budi i ti ponosan, Zagrebe… Ne srami se, raširi zastave! Sve više kužim da neke ljude oko sebe shvaćamo zdravo za gotovo. Zakaj mora izgoriti pola Hrvatske da bi mi shvatili kako su vatrogasci junaci?

Sve dok mi na Facebooku nije izletila slika premorenih ljudi koji između dva gašenja spavaju na zemlji i jedu što stignu, ja sam ih zamišljala kao ljude iz crtića “Vatrogasac Sam” koji se spuštaju niz neku cijev i voze u simpa vozilu s ljestvama sa strane. Ti ljudi su spremni umrijeti da bi spasili nečije dvorište, kuću ili vrt! Potpuno je ista stvar s ljudima koji su otišli u rat. Dok te “ne operu” slike nekog ratišta, vojnika ili žrtve, sve uzimaš pod normalno. Nekad nam, doslovno, treba nacrtati… Što više razmišljam, sve mi je jasnije da je problem u “in i out” situacijama.


Strašno je moderno biti hladnokrvan, nedodirljiv i cool. Totalno je trandy praviti se kako te se ništa ne tiče i kako te ništa ne može ganuti. Najbolnije mi je što ljubav kao osjećaj postaje – out. Prema bilo čemu. Ona se skriva, nje se sramimo, nju potiskujemo.. Stvarno mi je dosta toga. Evo, priznajem pred svima i prekidam trend: ovog ljeta zavoljela sam par predivnih očiju, a volim i ljude koji su prije 20 godina zauvijek zatvorili ratnu priču. Eto, pa vi sad govorite koliko god hoćete da sam ja “out”.

>>>LAURIN INBOX: KAKO JE JEDNA ZEBRA ZALUTALA MEĐU BAD BLUE BOYS-e…>>>

>>>LAURIN INBOX: MILANOVIĆ, SPUŽVA BOB i MENTALNA ZRELOST…>>>

Komentari

loading...
-->