U jednom trenutku ostaneš zatečen svojim odrazom u ogledalu.
Oduvijek sam bila didina curica. Njegova “rođenica” kojoj je ispunjavao sve želje, kojoj je svojim umirujućim glasom čitao priče i otkrivao joj sve čari mašte. Nakon njegove smrti, ostala je praznina s kojom se nisam znala nositi. Najlakše je bilo izbaciti svu bol- povraćanjem.
Začarani krug anoreksije i bulimije u moj se život uvukao nesvjesno. Ubrzo mi je povraćanje prešlo u ovisnost- moje riješenje za svaki problem. Skrivanje problema postala je umjetnost za koju sam imala nevjerovatan talent, no u jednom trenutku i on je zakazao. Prečesti odlasci u WC postali su sumnjivi te je najjednostavnije bilo- prestati jesti.
Anoreksija je postala dio mene
Zahvaljujući ubrzanom srednjoškolskom tempu, dugo sam uspješno skrivala anoreksiju koja je postala dio moje osobnosti. Drukčije više nisam niti znala živjeti, bila je dio mene. Kilogrami su se topili, a moj organizam nije više podnosio niti gutljaj vode od kojeg mi se dizao želudac. No, “furala” sam svoj film i osmijeh na licu. Nisam imala problem. Imala sam samo “najbolju prijateljicu”. Mamin zabrinuti pogled uporno sam izbjegavala, gledajući u pod. Nisam željela da primjeti upalo lice i prazan pogled svog nekada sretnog djeteta, sada potpuno tupog.
Majka me odvela na Rebro
No, majčinski instinkt pravo je čudo. Ne postoje te metode kojima ga se može ušutkati. Prva stanica- Rebro, psihijatrijski odjel i dr. M. kojemu sam dodjeljena. Vodila sam se onom- šutnja je zlato te sam sjedila satima u njegovoj ordinaciji, podigavši zid između sebe i doktora. Tko je on? Što želi od mene? Otpor je rastao, a zid postajao sve neprobojniji, sve do trenutka kad sam odlučila da se kod dr.M. više neću pojaviti.
Moja anoreksija i ja smo nastavile svoj suživot, ignorirajući povremena uznemiravanja. Potpuno sam se povukla u sebe. Dok su prijateljice razmišljale o svojim simpatijama, ja sam se bavila samo anoreksijom. Ubrzo su nam se pridružile i konstantne nesvjestice, čije su kulminacije završile infuzijom i drugom stanicom- Centar za zaštitu djece Grada Zagreba i dr. B. Prvi ulazak u ordinaciju ove psihijatrice, potpuno me slomio.
Njezin blagi pogled natjerao me da pogledam sama sebe u ogledalo. Ostala sam zatečena svojim odrazom u ogledalu. To nisam bila ja.
[box type=”warning” align=”” class=”” width=””]Gledala me ispijena cura bez maske na licu koju ne prepoznajem, bez osmijeha, bez žara u očima, toliko slaba da su joj noge “otkazivale poslušnost”. A iza nje, majčino lice obliveno suzama.Isto ono lice koje je uvijek krasio osmijeh za njenu curicu. Lice koje je uvijek pokazivalo snagu za borbu sa svim životnim problemima, a sada tako nemoćno i slomljeno. Zbog mene.[/box]Privikavanje na hranu bilo je najteže
U tom trenutku započela je moja desetogodišnja borba s poremećajem hranjenja. Odlasci dr. B. bili su dnevna rutina koju sam prigrlila bez pogovora. Želudac mi je bio uništen, a snaga na izmaku, no činila sam korak po korak, u početku male, a kasnije velike i odlučne. Najteže je bilo priviknuti se ponovno na hranu i zadržati ju u sebi. Zalogaji su bili mali, doslovno ptičiji, jer više od toga nisam mogla podnijeti.
Psihoterapije su trajale puno duže od privikavanja na hranu, morala sam naučiti nositi se s tugom i problemima, s depresijama u koje sam često zapadala pogledavši anoreksiji u oči. No, uz veliku podršku psihijatrice B., pobijedila sam. Pobijedila sam sebe, svoju psihu i anoreksiju. Nakon dugih 10 godina, kilaža se stabilizirala, a osmijeh je postao iskren i energičan. Ostala je samo tuga zbog izgubljenih godina u paklu poremećaja koji nisam htjela prihvatiti kao takav.
“Danas sam majka, a tu mi snagu anoreksija ne može oduzeti”
Danas, još uvijek imam krize koje se javljaju u problematičnim trenucima. No, ne dozvoljavam joj da me opet savlada- na anoreksiju gledam kao na iznimno izdrživog neprijatelja kojem ne želim pružiti “gušt” pobijede. Jedini pobijednik sam ja, danas majka koja ima bebu zbog koje ne posustaje. Gledajući vesele oči moje male curice, zahvalna sam što imam snagu za zagrliti ju čvrsto. Snagu koju mi anoreksija više ne može oduzeti.
