U jednom trenutku ostaneš zatečen svojim odrazom u ogledalu.
Anoreksija i bulimija, odnosno poremećaji u prehrani još uvijek su jedna od onih tema o kojima se ne govori dovoljno. Iako u Zagrebu postoje savjetovališta posvećena ovom problemu, većina osoba koje se susreću s navedenim poremećajem nisu dovoljno educirani i upućeni koji je prvi korak te kome se obratiti.
A borba s anoreksijom i bulimijom dugogodišnji je i naporan proces, od priznanja problema pa do prihvaćanja svog odraza u zrcalu, u konačnici.
Razgovarali smo sa Zagrepčankom Nikolinom koja je svoju borbu vodila dugih deset godina, a ona nam je opisala ovo mračno putovanje koje još uvijek nije u potpunosti gotovo.
Oduvijek sam bila didina curica. Njegova “rođenica” kojoj je ispunjavao sve želje, kojoj je svojim umirujućim glasom čitao priče i otkrivao joj sve čari mašte. Nakon njegove smrti, ostala je praznina s kojom se nisam znala nositi. Najlakše je bilo izbaciti svu bol- povraćanjem.
Začarani krug anoreksije i bulimije u moj se život uvukao nesvjesno. Ubrzo mi je povraćanje prešlo u ovisnost- moje riješenje za svaki problem. Skrivanje problema postala je umjetnost za koju sam imala nevjerovatan talent, no u jednom trenutku i on je zakazao. Prečesti odlasci u WC postali su sumnjivi te je najjednostavnije bilo- prestati jesti.
Anoreksija je postala dio mene
Zahvaljujući ubrzanom srednjoškolskom tempu, dugo sam uspješno skrivala anoreksiju koja je postala dio moje osobnosti. Drukčije više nisam niti znala živjeti, bila je dio mene. Kilogrami su se topili, a moj organizam nije više podnosio niti gutljaj vode od kojeg mi se dizao želudac. No, “furala” sam svoj film i osmijeh na licu. Nisam imala problem. Imala sam samo “najbolju prijateljicu”. Mamin zabrinuti pogled uporno sam izbjegavala, gledajući u pod. Nisam željela da primjeti upalo lice i prazan pogled svog nekada sretnog djeteta, sada potpuno tupog. Anoreksija me je potpuno obuzela, bila je sve o čemu razmišljam, a metode skrivanja postajale su sve kreativnije.
Majka me odvela na Rebro
No, majčinski instinkt pravo je čudo. Ne postoje te metode kojima ga se može ušutkati. Prva stanica- Rebro, psihijatrijski odjel i dr. M. kojemu sam dodjeljena. Vodila sam se onom- šutnja je zlato te sam sjedila satima u njegovoj ordinaciji, podigavši zid između sebe i doktora. Tko je on? Što želi od mene? Otpor je rastao, a zid postajao sve neprobojniji, sve do trenutka kad sam odlučila da se kod dr.M. više neću pojaviti.
Moja anoreksija i ja smo nastavile svoj suživot, ignorirajući povremena uznemiravanja. Potpuno sam se povukla u sebe. Dok su prijateljice razmišljale o svojim simpatijama, ja sam se bavila samo anoreksijom. Ubrzo su nam se pridružile i konstantne nesvjestice, čije su kulminacije završile infuzijom i drugom stanicom- Centar za zaštitu djece Grada Zagreba i dr. B. Prvi ulazak u ordinaciju ove psihijatrice, potpuno me slomio.
Njezin blagi pogled natjerao me da pogledam sama sebe u ogledalo. Ostala sam zatečena svojim odrazom u ogledalu. To nisam bila ja.
Gledala me ispijena cura bez maske na licu koju ne prepoznajem, bez osmijeha, bez žara u očima, toliko slaba da su joj noge “otkazivale poslušnost”. A iza nje, majčino lice obliveno suzama.Isto ono lice koje je uvijek krasio osmijeh za njenu curicu. Lice koje je uvijek pokazivalo snagu za borbu sa svim životnim problemima, a sada tako nemoćno i slomljeno. Zbog mene.
Privikavanje na hranu bilo je najteže
U tom trenutku započela je moja desetogodišnja borba s poremećajem hranjenja. Odlasci dr. B. bili su dnevna rutina koju sam prigrlila bez pogovora. Želudac mi je bio uništen, a snaga na izmaku, no činila sam korak po korak, u početku male, a kasnije velike i odlučne. Najteže je bilo priviknuti se ponovno na hranu i zadržati ju u sebi. Zalogaji su bili mali, doslovno ptičiji, jer više od toga nisam mogla podnijeti.
Psihoterapije su trajale puno duže od privikavanja na hranu, morala sam naučiti nositi se s tugom i problemima, s depresijama u koje sam često zapadala pogledavši anoreksiji u oči. No, uz veliku podršku psihijatrice B., pobijedila sam. Pobijedila sam sebe, svoju psihu i anoreksiju. Nakon dugih 10 godina, kilaža se stabilizirala, a osmijeh je postao iskren i energičan. Ostala je samo tuga zbog izgubljenih godina u paklu poremećaja koji nisam htjela prihvatiti kao takav.
“Danas sam majka, a tu mi snagu anoreksija ne može oduzeti”
Danas, još uvijek imam krize koje se javljaju u problematičnim trenucima. No, ne dozvoljavam joj da me opet savlada- na anoreksiju gledam kao na iznimno izdrživog neprijatelja kojem ne želim pružiti “gušt” pobijede. Jedini pobijednik sam ja, danas majka koja ima bebu zbog koje ne posustaje. Gledajući vesele oči moje male curice, zahvalna sam što imam snagu za zagrliti ju čvrsto. Snagu koju mi anoreksija više ne može oduzeti.
Institucije specijalizirane za promećaje u prehrani
KBC Sestre milosrdnice, Klinika za pedijatriju, Vinogradska 29
Telefon: 01/ 37 87 810; faks: 37 69 067 – prim.dr.sc.Orjena Žaja i dr. Tatjana Lesar- oboljeli do 18 godina starosti
Hitna ambulanta- prijem pacijentica u hitnim stanjima 0-24 h , 7 dana u tjednu, kontakt tel: 3787 539
Poliklinika- ambulantno praćenje pacijentica- kontakt i dogovor za termin pregleda: svaki dan 7-15 h- tel: 3787 810 ; ponedjeljkom 8-11 h- tel: 01/3787 816; Utorkom 10-14 h- tel: 01/3787 819
Stacionar- hospitalizacija težih slučajeva –kontakt tel: 01/3787 917
KBC Zagreb (Rebro), Kišpatićeva 12
1. Klinika za psihološku medicinu pri Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju (oboljeli do 18 godina) doc. dr. sc. Ivan Begovac, kontakt: sestra Irena: 01/23 76 391
2. Specijalistički zavod za personologiju i poremećaje hranjenja ( oboljeli od 18 god) doc.dr.sc.Darko Marčinko; za prvi pregled (sestra Marija): 01/ 2388 388 (13-14 h)
Dnevna bolnica za poremećaje prehrane PB Sv.Ivan (Jankomir 11)
(oboljeli od 18.godina starosti)
tel: 01 3430 058; 3430 122
[email protected] [email protected]
Centar za poremećaje hranjenja BEA
ured: Donje Prekrižje 15 c
savjetovalište: Ribnjak 38
tel: 098 900 59 73 ; [email protected]
