Majko djevojčice u žutoj haljini, kako te srce nije izdalo kada si krenula dalje ostavljajući je iza sebe?

PUZ

Jesi li se propitkivala kome je ostavljaš, i kako si te noće usnula?

Spuste ti ga na prsa, i u trenu zaboraviš svu muku kroz koju si prošla. Ljubiš ga u čelo. Promatraš te male ruke, a njegovo malo srce kuca na tvojim prsima. Grliš ga, šapućeš najnježnije riječi svijeta, a malene oči te traže. One te trebaju premda još ne znaju gdje su, one te majko osjete, i baš tebe traže odmah, u tim prvim satima kada si mu majko podarila život. Hraniš ga iz svojih grudi, iako te boli, stišćeš usne i boriš se jer znaš koliko si mu potrebna. Odijevaš mu prvi bodi, previjaš pelenu i uspavljuješ ga tiho, tiho najtiše na svijetu onako kako to samo mama zna i može.

Bdiješ nad svakom njegovom suzom, jer ona je tvoj alarm. Ljuljuškag ga i tješiš kada boli. Tvoje dijete. Bacaš ga u nebo, ono raste smijući se pored tebe i s tobom. Preboliš s njime grčeve i prve zube, preživiš sve neprospavane noći i smiješ se prvim nespretno sklopljenim riječima. Raduješ se njegovom prvom malom velikom koraku, sjedenju i prvoj jabuci razmaljanoj po odjeći. Strahuješ s njime, upozoravaš ga učiš, odgajaš. Odlaziš na hitne, bojiš se i strepiš. Za njega preskačeš sve prepreke ovoga svijeta, preživljavaš sve njegove uspone i padove, učiš ga prva slova i zbrajanje, šalješ ga u vrtić i školu, odlaziš na priredbe i ponosan si do neba. Živiš i dišeš za njega, a ono živi i diše s tobom. Sve to i još mnogo više, sve je to majka. Ona koja se riječima ne opisuje, ona koja je sinonim za ljubav i požrtvovnost. Majka je ta koja umire za dijete, majka je ta koja za njega uskače u oluju, majka je ta koja diže i bodri, majka je ta koja tješi, i voli. Njezin zagrljaj sigurna je luka, čak i onda kada više nisi klinac, a stegnu te životni problemi. Ona je tu da ti izdiktira recept za prvi sataraš, da te prekori kada griješiš, da te smiri kada ljubav boli.

Ne, nisu ovo tek puste fraze i razbacivanje riječima, jer i oni koji je imaju, ali i oni koji su je spletom životnih okolnosti izgubili, svi će se ljudi ovoga svijeta složiti da je majka ljubav. Duboko u sebi, kao majka dvaju malih bića želim vjerovati da su sve majke iste, da negdje u srcu čuvaju ljubav i toplinu za svoje čedo, ali da je život taj koji im svojom težinom pomuti razum. Znam, mnogo je majki koje su napustile svoju djecu, ali djevojčica u žutoj haljini posebno me zabolila, jer po prvi puta u životu ostavljeno djete gledam iz perspektive majke. A taj pogled bolniji je nego bilo koji drugi. Te male oči kao da mi s fotografije prepričavaju svoju tugu, strepnju i strah. Ne treba bacati kamen na njenu majku, jer ona je sama sebi nanijela najveću bol, te noći kada je ostavila svoje srce pred vratima crkve. No, teško mogu pobjeći od pitanja koja me muče kao majku koja je jedno djete skoro izgubila.

Majko, kako si mogla? Zar ti noge nisu klecale, jesu li bi barem zadrhtale, jesu li ti se ruke vraćale po taj mali zagrljaj? Kako te srce nije izdalo? Je li ti tijelo drhtalo, jesi li se bojala? Kome si ostavila suze svoje djevojčice, jesu li pošle za tobom? Kako si krenula dalje? Kako bez nje? Što te to tako jako slomilo i poljuljalo? Jesi li strahovala za to maleno biće, jesi li se pitala hoće li joj biti hladno, hoće li biti gladna, jesi li propitkivala njegove strahove, jesi li pogledala te malene oči, jesi li se okrenula za njima dok si odlazila ostavljajući je? Jesi li mislila na njenu sadašnjost, njenu budućnost, jesi li se propitkivala kome je ostavljaš, i kako si te noće usnula? Da, bezbroj je pitanja, a odgovor? Odgovor je tek tišina, jer nitko osim tišine nije dovoljno dostojanstven da bi progutao tu tugu, tu veliku bol. Bol na srcu majke, tugu u dječijim očima.

*Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima ne odražavaju stavove redakcije portala Zagreb.info, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.


Komentari