Kultni ‘kozlić’: ‘Mačji kašalj’ ili noćna mora svakog sata tjelesnog?

FOTO: Josip Debeljak / Osamdesete u Zagrebu

Vremena kada smo u crnim dresovima jedva čekali sat tjelesnog, glumili bolest kada smo bili lijeni i kada smo se borili se s raznim spravama i poligonima.

FOTO: Josip Debeljak / Osamdesete u Zagrebu
FOTO: Josip Debeljak / Osamdesete u Zagrebu

Za neke je tjelesni u osnovnoj i srednjoj bio jedino svjetlo u školskom tjednu, a za druge sramotni trenutak i iščekivanje da 45 minuta “muke” prođe što brže. Jedna od “noćnih mora” na satu tjelesnog bio je nikad zaboravljeni i u nekim situacijama nikad prežaljeni – kozlić.

Za neke je predstavljao pravi horor i traumu jer ga nisu mogli preskočiti, dok su neki ipak obožavali i pitaju se bi li ga i danas mogli preskočiti.

U osnovnim školama izvode se lakše i sigurnije vrste preskoka kao što su: zgrčka (preskakivanje sa skupljenim nogama kao da osoba čuči), raznoška i odbočka, u “narodu” poznato kao: kozlić. Skakalo se također i preko švedskog sanduka.

Učenike je više radovala igra graničara uz dozu smijeha, zabave, igre i aktivnosti.

Tomislav smatra da je, budući da su iskustva različita, problem u velikom propustu tadašnjih nastavnika koji su, kaže, trebali primijetiti koji učenici nisu spremni, pa ih za te sprave nisu trebali ni forsirati jer one nikako nisu bile za igru. Tim više što netko može ozlijediti, a ostavlja i teže posljedice, što je očito i prema ispovijestima ljudi u grupi Osamdesete u Zagrebu.

Davora bi zabavljalo kad bi skakali za ocjenu jer bi se neki učenici mučili uzimanjem zaleta i preskakanjem kozlića, a nerijetko bi im na njemu zapela stražnjica.

Užas! Kad je bil red za mene da preskačem, ja sam se lepo zaletila i fino ga zaobišla, a profač mi lepo dal kulju“, kazala je Zagrepčaka.

Mnogi bi ga izbjegavali, a nerijetko bi završili nosom na podu pri svakom pokušaju.

Najveći užas i trauma tjelesnog ikad. U petom osnovne pala sam preko njega, slomile obje kosti desne podlaktice s pomakom, išla na namještanje ruke i nosila gips 6 tjedana. Muka mi je kad ga i na slici vidim“, ispričala je Sandra, a Ivan je kazao da se i nakon trideset godina strefi kada vidi kozlić, makar i na fotografiji.

odskočna daska danijela šalek
FOTO: Danijela Šalek / Osamdesete u Zagrebu

No, ima i građana koji su, kažu, obožavali preskakati kozlić i da je to bio pravi tjelesni za razliku od ovog danas. Prisjetili su se i penjanja po užetu do vrha ili po ljestvama te medicinskih lopti i karika.

Građani su istaknuli da danas toga u školskim dvoranama nema i da mnoga djeca nisu vidjela kozlić ni odskočnu dasku.

Bile su to dobre vježbe, ne znam rade li djeca to sada? Nisam baš mogao napraviti 100% sve vježbe, ali sam volio gimnastiku više nego loptačke sportove. Nedavno sam se upisao na gimnastiku za odrasle i misleći da mogu sve što sam prije radio… aha, malo sutra! Neki tamo, pa i stariji od mene i danas to mogu, no oni imaju barem neki kontinuitet vježbanja za razliku od mene. Preporučam današnjim mladima, manje teretane, više gimnastike. Šteta što nema više gimnastičkih klubova za rekreaciju“, kazao je Zagrepčanin.

Na ovu se problematiku nadovezala i Sanja: “Danas ama baš niš od toga ne delaju. Na tjelesnom tek malo trčkaraju, ponekad plešu, neke igre loptom. Meni je to užas. I onda se čudimo kakva su nam to djeca… nemreju pol metra preskočit.

Imaju dvoranu i sve, ali djeca ne mogu, nemaju gipkosti, manje su pokretljivi to sjedi za kompom cijeli dan, a ne vani posvuda kao mi. Manje trče, igraju se…” zaključile su Nina i Tanja.


Komentari