KOLUMNA JELENE VELJAČE IZAZVALA REAKCIJE ‘Trudnoća je teška borba, ali što se vrijedno dobije kroz laganu bitku?’

pixabay.com
”Sutra morate doći u bolnicu, u pitanju je nešto što nema cijenu”, izgovorila je moja ginekologica te poput groma iz vedrog neba prekinula moju idiličnu priču o trudnoći. a potom mirnim glasom nastavila: ”Šećer vam je ruban pa vas moramo imati pod kontrolom.”Njezine usne vrtile su dalje neku svoju priču, a između nas dvije kao da se spustio zid. Bolnica kažeš – pa ja se bojim bolnice, mrzim te krevete, bolničku hranu i činjenicu da moram ležati na krevetima koji ne pamte broj umrlih duša koje su eto baš na njima utonule u vječni san. Uvidjevši da ju ne slušam, doktorica Martina svojom pričom odlučila je probiti zid među nama te se iza krutog, ozbiljnog i profesionalnog lica stvorila žena čije su riječi zvučalo istovremeno i nježno i tužno. Naime, moja Martina, ona koja ženama pomaže da postanu majke ne može imati djece, govorila mi je to čeznutljivo, a potom s puno ljubavi istaknula kako je ona ipak majka jer svoju teško bolesnu curicu je posvojila dajući joj svu ljubav ovog svijeta onako kako samo mama to može.
S tjeskobom u grlu njezine riječi natjerale su me da se dignem i nastavim dalje koračati do toliko željenog cilja. Među hladnim bolničkim zidovima upoznah jednu Mariju. U očima je krila tugu, a na licu osmijeh koji je ipak odavao obrise boli. Vrijeme koje je stajalo pred nama dvjema dovelo nas je do zbližavanja pa Marija spusti krunicu i ispriča mi svoje jade. U bolnici leži dva mjeseca i čuva trudnoću jer plodna voda curi joj sa svakim pokretom pa joj se ne preporuča niti odlazak u zahod.
Usprkos tome, ni u jednom trenutku Marija mi nije izgovorila da joj je teško u trudnoći. Njena težina bijaše strah od gubitka malenog Šimuna kojega je mazila dodirujući nježno rukama trbuh. Jedne noći odvedoše ljudi u bijelom Mariju, a kasnije mi je samo poslala poruku da mali junak nije izdržao presudnu, životnu bitku. Rodila ga je mrtvoga. Negdje kroz trudnoću srela sam i Veru, izdržala je svih devet mjeseci. Odvažno se borila sa svojom bolešću, ali i njen mali Ivano odlučio je da ovaj svijet nije za njega. Otišao je tamo gdje snivaju najljepši, nevini anđeli… naši mali prinčevi koji paze na ovaj svijet na neki njima svojstven način. Život je tako htio i meni je podario nju. Moju malenu Rosu, koju nakon dvadeset sati trudova donesoh na svijet. Dadoh joj ime po mirisu zore i trave, dadoh joj ime po rosi jer baš tada se rodila. Iza mene ostalo je devet mjeseci mučnine i povraćanja, ostale su natečene noge i odricanja koja u usporedbi s njenim dubokim očima koje me gledaju najnježnije na svijetu ne znače apsolutno ništa.
Ovih dana svoju priču o trudnoći ponovno je javnosti ispričala Jelena Veljača. Veljača govoreći o težini iste jer ne uspjeva skopčati brendirane sandale, jer na eventima nije u mogućnosti popiti kavu i jer je prva tri mjeseca bila primorana ležati istovremeno konstatirajući da muškarci i žene nisu ravnopravni dok god su žene trudne i ne smiju progovarati o težini toga životnog perioda. Ne, ja neću osuditi Jelenu, možda je njezina trudnoća doista teška ta svatko se s njome nosi na svoj način. Ali u svijetu, daleko od onoga kojega žive žene poput Jelene inspirirane seksom i gradom, ovdje dolje na zemlji žive neke druge žene koje trudnoću nisu shvatile kao bolest već borbu koja ponekad nije jednostavna. No, što se to vrijedno dobije kroz laganu bitku, a s druge strane što je to vrjednije od ljudskog života?
Usnut će i noćas mnoge majke, mnoge žene i trudnice u san pitajući se imaju li novca za prehraniti svoje čedo. Hoće li biću koje kuca u njima moći priuštiti bolji, sretniji život? Usnut će i mnoge žene koje žele samo postati majkama, a tu negdje među nama snivati će i one čija su dječica postali anđeli.
Ja lijepoj glumici želim taj osjećaj, osjećaj koji nadilazi ono materijalno. Osjećaj koji pobjeđuje sve boli i tegobe. Želim joj da osjeti to srce koje u njoj kuca na svojim prisma. S njime će se vinuti u jedan drugi svijet, opipljiv svijet bajke, kojega osjeća svaka vrijedna i brižna mama.
I ona koja danas nema za koru kruha, nema za nove cipele jer odrekla ih se za svoje dijete. Mama kojoj ništa nije teško jer ima osmijeh svojeg djeteta koji kompenzira svaku bol.

Komentari

loading...
-->