Nažalost ili možda čak na sreću, nisam među onima koji mogu reći kako ih je život mazio i pazio te kako bol, tuga i patnja nisu nešto s čime gotovo svakodnevno hodam pod ruku te kako pod težinom tereta i križa na leđima često padam i još teže se ustajem, ali uvijek kažem “ipak je sve to moje”. I nekako mi se čini, što godine idu dalje iako još ne brojim ni trideset, kako je to ustajanje sve teže makar su mi svi govorili kako s godinama bude lakše. Što točno, pitam se – koža postane deblja, izgubiš savjest, postaneš imun na sve oko sebe pa tako i na samoga sebe? Dovoljno puta odmahneš rukom na ovu ili onu nesreću i patnju pa tako onda valjda, sam sebe s vremenom naučiš da je odmahivanje rukom zapravo najbolji način da sačuvaš sebe. Tako su mi nekako pričali da bi trebalo biti, a vjerojatno i svima nama. Možda ne ovim riječima, jer na koncu ne objasniše ni meni to baš tako, ali sada s ovim što nosim na sebi, u sebi i što sam ostavila iza sebe, slobodno mogu reći kako je to otprilike – to.
I zaista, trudim se odbacivati nepotrebno, ne primati sve na srce i dušu i s jedne strane, nije loš osjećaj. Lažem, savršen je osjećaj. No, u tom silnom razabiranju bitnog od nebitnog nekako se pogubiš pa jer je jednostavno tako lakše, većina radije sve odbaci jer tko će se još zamarati tim nekim razabiranjem uz sve probleme koji su ionako, nažalost, nezaobilazan dio svakodnevice? I onda, što je najlakše? Odmahi brate rukom na sve oko sebe i piči prema naprijed! Ili?
Koliko nas je samo već danas odmahnulo rukom na sve ove grozote koje nam se događaju? Koliko je nas već danas okrenulo očima na nove vijesti i detalje o terorističkim napadima i vijestima o bolesnicima koji sigurna sam, zapravo niti sami ne znaju što rade, s kojim ciljem i zbog koga ili čega? Tko će se, brate mili, zamarati sada i s time? Jedno odmahivanje rukom više ili manje, ali ide. Pa sutra kako bude, ”hladna” krv ionako puno manje peče.
Prolazim Vukovarskom i prizor koji vidim na našim fontanama dira me, kopka po meni i miješa tugu, bijes, ljutnju, nemoć…
I reći će mi onda oni pametniji ”ne bori se protiv vjetrenjača”, tako je kako je ništa se promijeniti ne može sve je ionako otišlo nizbrdo. I to nekako opet prihvaćam i pomislim si kakav sam to čovjek postala… Fuj!
Kad ono, vidim da ima onih koji rade više ”fuj” stvari od mene. Izjavljuje potencijalni i sve izgledniji američki predsjednik Donald Trump kako se sve ovo događa jer se nedovoljno muči optužene za terorizam, drugim riječima kreće ona primitivna ”Oko za oko, zub za zub” od gospode u finim odijelima s gospodskim manirama pod okriljem demokracije, ljudskih prava i sličnih da ne kažem čega, na koje se svi tako rado vole pozivati jer znaju, raju to pali. Kad ono, raja se bori za prava, a od sebe je davno odustala…
Ne, niti jednu pogrdnu riječ ne želim i neću iskoristit za njega i ine koji ovih dana na smrt pozivaju i prizivaju još smrti, niti jednu pogrdnu riječ ne želim uputiti onima čija je koža postala toliko debela da više ne mogu primijetiti kolike rane njihovi postupci ostavljaju na njima samima jer, drugi će ionako vjerojatno odmahnuti rukom.
Neću reći niti jednu tužnu riječ na račun onih koji sve one koji vole Hrvatsku nazivaju ustašama tvrdeći kako se zalažu za ravnopravnost i jednakost mišljenja, a s druge strane šovinistički i seksistički komentiraju izjave europarlamentarke Marijane Petir koja je usudila reći kako je naš Bog pobijedio smrt. Ubijamo jedni druge riječima… O djelima da ne govorim: posljedice našeg ponašanja došle su na naplatu.
I sretna sam jer, ma koliko god puta jadna i smiješna u životu ispala, to nikada neću postati. Jedino što u ovom trenutku mogu je vratiti se kod one fontane koja i dalje svijetli u bojama bruxellske zastave i poželjeti na minutu biti sama u miru i tišini. U mislima.
Čuti i osjetiti svoje ja koje iznutra plače za svim onim ljudima koji su i koji će izgubiti svoje živote zbog hladnokrvnog i nemilosrdnog svijeta kojeg smo sami sebi stvorili. Ne, nismo svi ubojice, ali na njihova djela postali smo imuni, okrećemo glavu kada susjed tuče svoju ženu: postali smo imuni na smrt, a to je najveća tragedija koja nam se mogla dogoditi: postali smo debelokošci, flegmatici.
Nazovimo trenutno najvećim neprijateljima svijeta ISIL, Al Quaidu i ostale terorističke skupine, ove i one organizacije, pobunjenike i slične, ali budimo iskreni prema sebi samima: svi oni naš su produkt jer, predugo smo odmahivali rukom i okretali glavu na tuđu nesreću dok nam jedna sada, nije doslovno pokucala na vrata.
Mrziti nikada. Osveta – nikada. Jer, pravda je spora, ali dostižna. Ali, imam pravo biti ljuta na jednu stvar: proklete navike odmahivanja rukom sve većem broju ljudi, sve se teže riješiti. U takvom Gradu ne želim živjeti…
