Biti bolestan samo po sebi je teško. Znate da s Vama nešto nije u redu. Ali, krećete u borbu za svoje zdravlje. Ponekad se dogodi da Vam se u toj borbi dogode mnoge nepredviđene stvari.
Kakva je u Zagrebu situacija u zdravstvu?
Što se tiče bolnica, imamo vrhunske liječnike koji su u stanju izvesti i najkompliciranije i najteže operacijske zahvate i za njih se ne trebamo brinuti. Problem je u listama čekanja. Ali to zapravo govori koliko su Hrvati kao narod zahvaćeni mnogim bolestima.
Bio sam na nekoliko operativnih zahvata i svaka je, hvala Bogu, bila vrlo uspješna. Tim liječnika koji se brinuo o meni najbolji su liječnici jedne grane medicine. Što god mi je bilo potrebno objasniti, oni su uvijek bili na raspolaganju.
Nakon svake operacije bio sam upućen po preporuci na liječničko povjerenstvo koje mi je trebalo odobriti medicinsku rehabilitaciju u toplicama. Trebam napomenuti da sam u toplice bio upućivan svake godine. Dakle, i kad nisam bio operiran. Donedavni minimum koji su odobravali za održavajuću rehabilitaciju bio je tri tjedna u toplicama. Međutim i tu se počelo štedjeti. Umjesto da čak i povećaju zakonski minimum boravka u toplicama na najmanje četiri tjedna, odlučili su ga smanjiti na dva tjedna. Što to govori o situaciji u zdravstvu?
Govori da nema dovoljno novaca. Umjesto da se štedi na plaćama državnih dužnosnika, da Vlada što manje koristi državni avion i za svako polijetanje potroši i do sto tisuća kuna, da saborski zastupnici putuju što manje na naš trošak, štedi se na najranjivijoj skupini društva, na onima koji nemaju utjecaja, na onima koje nitko ništa ne pita.
Do kada? Do trenutka kad nekom bude dosta i bude se pobunio. Dok netko zbog nemara u proceduri bude izgubio život. Kad se prijeđe kritična točka iz koje se nije moguće vratiti na pravi put.
Sam sam osjetio svu surovost našeg zdravstvenog sustava i takvu borbu, takve prepreke ne bih nikome poželio da osjeti u svojoj koži. Reći nekome da mu/joj ne trebaju terapije u kući jer hoda, a da daju terapije samo onima koji su nepokretni u kolicima, je u najmanju ruku diskutabilno. Ali tješim se činjenicom da dobijem terapije, kakve god, ali dobijem. Netko ni na to nema pravo.
Tri puta tjedno imam fizikalnu terapiju u kući. I to je dobro jer bi se moglo dogoditi i da mi se to pravo ukine. Do prije dvije ili tri godine imao sam pravo na svakodnevnu terapiju u kući.
Pazite sad!
Jučer mi dođe terapeut na redovnu vježbu i odradimo mi svojih četrdesetak minuta. U petak bih trebao ići na liječničko povjerenstvo. Međutim, terapeut mi govori i preporučuje da ja osobno ne idem po papire, jer će mi reći da, ako mogu sam doći po papire, mogu i sam vježbati i da mi nadzor terapeuta nije potreban. Osobi koja je proživjela dvanaest operativnih zahvata ne treba nadzor terapeuta?!
BLAŽENA NAŠA BIROKRACIJA!
