BIVŠI ZAGREBAČKI SKINHEAD: ‘Zbog vršnjačkog zlostavljanja priključio sam se ozloglašenom pokretu’

Tumblr

Dani ponosa i slave za njih su bili tijekom devedesetih godina.

Tamo negdje 2000 – tih upoznala sam zagrebački skinhead pokret. Točnije, ono što je ostalo od njega. U tim trenucima ova subkultura borila se za opstanak, bilo ih je sve manje, a “mlade nade” nisu pristizale. Bilo je tu pokušaja oživljavanja slave koja ih je obilježila tijekom 90- tih godina, no nakon nekog vremena “skinse” je prekrio veo zaborava, a  zvuk koračanja marti po gradskim ulicama bivao je sve tiši.

Kad odrastaš na zagrebačkom asfaltu, sjedinjen si i s urbanim legendama koje ponosno prepričavaju oni stariji dobro znani ljudi. Ti pripadaš nekim novim klincima, a kvartovski likovi su ti koji svoju zadaću shvaćaju vrlo ozbiljno – dane ponosa i slave približiti mlađim generacijama. Upravo takve su bile i devedesete za zagrebački skinhead pokret.

Devedesete u skinsima je proživio i Krešo. Iz malog grada Krešo je došao u Zagreb, potaknut maltretiranjem vršnjaka iz svoje sredine. Skinhead pokret kojem se pridružio preselivši se u metropolu, zauvijek je promjenio njegov život. Više se nije skrivao u strahu, on je bio taj koji je sijao strah.


Žrtva vršnjačkog nasilja

“Došao sam u Zagreb iz malog grada te počeo ići u srednju školu. Priča o tome kako sam uopće došao do toga da se preselim u Zagreb u dom je jedna od onih u kojima se protagonista gotovo od malena sustavno teroriziralo. Ne znam zbog čega, no nekako nikome nikad nisam bio “po ukusu”. Samo sam se trudio bit dobar i činiti ono što su me otac i majka uvijek učili. Nikad ne zezaj nikoga, ne izruguj se nikome, ako je netko slabiji uvijek ga brani…

Već od prvog razreda bio sam u situaciji da se na meni sprovodilo sve ono što sam naučio da ja ne bih smio raditi. Ukratko, od ’86. do ’91. sam bio deblji te sam bio onaj koji je vječito sam sjedio u klupi. Tu i tamo sam s nekim curicama bio u boljim odnosima ali i to je bilo “mlako” jer sam od strane svih drugih, a posebno dječaka bio omalovažavan.

Nekad bih dobio i batine koje me i nisu boljele toliko kad sam ih dobio od njih nekoliko odjednom, no kad sam na hodniku škole dobio šamar  osjećao sam se užasno, neugodno i posramljeno. Tako sam prestao i izlaziti na hodnik ili u dvorište škole. Od ’91. pa na dalje u fokus je došla i moja nacionalnost jer sam iz mješanog braka i tata mi je musliman. Tad smo već bili i stariji, oko 12, 13 godina. Nevjerojatno je kako djeca mogu bit okrutna. Kod kuće oni jesu anđeli, međutim na ulici je druga priča. Ne kažem da su svi bili loši, ali moje iskustvo je bilo takvo.

Onaj dio koji bi me možda i branio bio je zauzet vlastitim problemima ili su se bojali išta poduzeti. U isto vrijeme, dobivao sam batine skoro svaki dan, a ako nisam dobivao batine onda sam dobivao poruke na papirićima kako sam ja muslimančina koju će oni ubiti kad – tad, ili papiriće  s pitanjima – “gdje ti je tata?” i odgovorom – “kolje Hrvate po Bosni”, dok je taj isti moj otac bio hrvatski branitelj.

U jednoj situaciji bio sam doveden u poziciju da više nisam mogao šutjeti i pa sam i udario jednog od tih nasilnika koji su me mrcvarili svakodnevno, a u odmazdi mi je on, s još trojicom, skakao po glavi i je*o mi mater mudžahedinsku. Čak sam nosio i slaninu u školu da pokažem svima da nisam musliman. Dok su druga djeca bila na igralištima, ja sam išao u drugi dio grada gdje me ne znaju – samo da bih upoznao nekoga, toliko sam žudio za priznanjem da mogu imati prijatelja pa makar samo na sat, dva.

Nakon pada Vukovara u moj razred je došao jedan dečko iz tog grada. Taj dečko je sjeo sa mnom. Isti dan pozvao sam ga kod sebe, kao i njegovu obitelj. Oni su se odazvali. Tada sam mu dao svoje nove tenisice i jednu torbu na preklop kako bi imao za školu. No, moj prijatelj se  počeo družiti sve više s mojim zlostavljačima. Nije više pričao niti sjedio sa mnom. Jedan dan sam podignuo preklop torbe koju sam mu dao i vidio s unutarnje strane nacrtanog lika kako nožem ubada drugog i natpis: “zaklat ćemo (moje ime) muslimančinu”. Od tog dana on me počeo maltretirati valjda više nego svi ostali zajedno.

Zagreb kao spas

Osnovnu školu sam završio s mišlju da u srednju neću niti ići jer će u njoj biti još gore. Ipak, otišao sam u Zagreb. Tamo sam upisao srednju i preselio se u učenički dom. To je bila stara zgrada, prepuna nekih likova s irokezama, Ramones jaknama i ostalim stvarima za koje nisam niti znao da postoje.  I tu sam doživio prozivke zbog prezimena jer prezime nisam mogao sakriti, ali opet niti približno kao prije.

Učeći da postoje šminkeri, punkeri, rockeri, metalci, tražio sam nešto gdje bih mogao postati “faca” i imati zaštitu u isto vrijeme. Jednu kasnu večer vozeći se autobusom, gledao sam neku ekipu koja se smijala, zaje*avala, onako purgersko fakinski, naravno omalovažavajući Bosanace, Hercegovace i druge došljake u njihov grad.

Na jednoj stanici ulazi dečko u autobus i samom njegovom pojavom nastao je muk. Doslovno, tišina u autobusu, svi gledaju u pod, a ja, zaokupljen mislima bacim pogled – stoji “lik” u trapericama, svjetlim, pripijenim uz noge sa podfrkanim nogavicama i martama s bijelim vezicama, tregeri na hlačama i crna majica s kapuljačom, a preko nje zelena alfa spitka s kragnom. Tad sam shvatio – kad vidiš skinheada, gotovo je. Privukao me izgled i razmišljao sam u sebi:

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Ako su to huligani, sastavljeni od brojnih klinaca i starijih koji su mozda prolazili poput mene, ako su oni “isprdak” društva, onda će me sigurno prihvatiti, a ja ću dobiti ono što sam priželjkivao”.[/box]

Kako sam obuo marte

Izašao sam za tim istim “likom” na stanici i pratio ga ulicu, dvije jer sam toliko bio oduševljen da sam htio vidjeti gdje ide kako bih i ja mogao početi dolaziti na to mjesto, s nadom da ću nekoga od njih upoznati. Međutim, ujedno sam se i bojao. Kod Glavnog kolodvora sam se okrenuo i otišao prema domu s takvim sanjarenjima, s nevjerojatnim dojmom koji je on na mene ostavio. Za mene je to bilo nešto revolucionarno.

Vrlo brzo sam došao do marti i spitke. Počeo sam saznavati što je to skinhead. Nosio sam te marte i spitku, ali nisam obrijao glavu. Htio sam nekako doći do tih skinheadsa, ali mislio sam si pa ne možeš obrijati glavu, staviti marte, podfrkati hlače i doći među njih reći im kako si ti novi. Vozio sam se po gradu i sanjario da ću ih naći.

Jedne večeri sjedio sam na klupi kod Tomislavca. Uskoro su došli neki ćelavi dečki, jedan je imao maskirne hlače, marte s bijelim vezicama i sptku, a drugi je bio sličniji meni. Pili su i pričali, a jedan od njih me žicao cigaretu. Uskoro ih se skupilo više, a nakon drugog žicanja cigarete pozvali su me da im se pridružim. Tad sam se napio kao nikad u životu. Ne od piva, nego od sreće jer ujutro oko 4 sata kad smo se rastajali, taj u maskirnim hlačama mi je rekao: ” Čuj mali, dođi sutra opet ovdje, mi ćemo biti tu”.

*Idući nastavak čitajte na portalu Zagreb. info u petak, 10. veljače.

>>>BIVŠI PRIPADNIK SKINHEADSA: ‘U trenutku moje inicijacije Dinamo se zvao Croatia, a ja sam postao navijač!’

Komentari