BIVŠI PRIPADNIK SKINHEADSA: ‘U trenutku moje inicijacije Dinamo se zvao Croatia, a ja sam postao navijač!’

Tumblr

Dani ponosa i slave za njih su bili tijekom devedesetih godina.

Donosimo drugi nastavak eksluzivne ispovijesti bivšeg pripadnika zagrebačkog skinhead pokreta. Krešo je došao iz malog grada u Zagreb gdje je ostvario prvi doticaj sa subkulturama. Prvi dio njegove priče možete pročitati OVDJE.

Za Krešu je ta noć bila nešto posebno. Konačno je ostvario ono o čemu je maštao i sanjario lutajući zagrebačkim ulicama – susreo je skinse, pripadnike pokreta koji je sijao strah ali i poštovanje:

“Ta noć je meni bila ono nešto. Gledam u njih, slušam priče o Bad blue boysima, o utakmicama, o Johnnyu i Jasonu…. Jebote,  ja pijem pivo sa skinsima i svatko tko prolazi pokraj nas, sam ili u društvu  bira okolni put. Jedva sam dočekao idući dan kada sam ih počeo upoznavati. Bilo je tu svega,  klinaca koji su prolazili kao i ja, iz kojekakvih disfunkcionalnih obitelji… S vremenom se taj krug koji sam upoznao počeo širiti pa sam skužio da u društvu ima i studenata ali i zaposlenih ljudi. Tako je pao u vodu stereotip da su svi “huligani” iz disfunkiconalnih obitelji ili djeca s ulice.

Družio sam se s njima mjesecima, išao na tulume, u neke birtije u kojima se pilo od jutra do mraka ali nisam se odvažio na šišanje na ćelavo niti sam stavio neke druge vezice, osim crnih. Imao sam poštovanje, čekao sam da mi oni sami kažu: “Da, sad si naš, dio si ekipe i obrij tu glavu”.

Moja inicijacija

U ekipi je bilo i ratnih veterana kod kojih su se održavali tulumi. Oni su pak bili ludi k’o puške i nerijetko pijani k’o letve. Znali su vaditi puške i htjeli su pucati po kući, po zidovima na što bi se neki smijali i navijali, a drugi skakali i otimali pušku da stvarno ne dođe do neke gluposti. Uglavnom, sve to mi je bilo prebrutalno, nešto što sam mogao vidjeti samo na filmovima. U tim bih trenucima razmišljao o svima onim ljudima u mom gradu, koji su mi radili sve što jesu te se u meni se počelo budit nešto sumanuto.

Sad provodim vrijeme sa skinheadima, a njima u selendri najveći doseg je izlazak u disko od 56 kvadrata u kojem se piju bambusi uz zvuke Scootera, a na okolnim dijelovima malog grada – cajke. U toj ekipi je bio i jedan student brodogradnje. S njim mi je bilo odlično napijati se, a upravo je on bio zaslužan za moju prvu pravu spitku. Jednu večer negdje smo pili i kovali planove gdje ćemo dalje. U jednom trenutku taj student je rekao pred svima: “Daj jebote, il’ ga ošišajte pa da mu dam pravu spitku ili ćemo ga izbaciti iz društva”.

Na to su se svi složili u glas – “Ma naš mali će obrijati glavu i bit će naš”.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Iduću večer došao sam ošišan na mjesto gdje smo se okupljali, a došao je i taj student, inače vatreni Dinamovac, s ispunjenim obećanjem – donio mi je Alfa spitku tamno plave boje s kragnom i Dinamovim bedžom na lijevom rukavu. Jebote, takav poklon nisam dobio nikad! Bio sam pripadnik ekipe i to kakve ekipe! Tada se Dinamo nije zvao Dinamo, nego Croatia, čak su i tribine bile poprilično prazne ali sam postao i navijač. [/box]

Skinhead pokreta kao nekog posebnog pokreta tada nije niti bilo koliko znam, kako su to možda ljudi zamišljali. Postojala je svojevrsna hijerarhija jer su neki bili povezaniji i luđi , imali su više novaca, dok su ovi drugi bili na svojoj strani i “koketirali” jedni s drugima ovisno o situaciji. Za svoju inicijaciju sam čuo kako bih trebao nešto napraviti, istući nekog Kineza ili Arapa, no sve je to ostalo na priči, iako sam se potrudio da ipak prođem inicijaciju i napravim nešto ludo. Želio sam se dokazati drugima ali i sebi, naravno trebao sam napraviti nešto što se poklapa s huliganizmom.

“Boysi” protiv Boysa

Počeo sam odlaziti kući jer sam se promijenio. Postao sam sve ono što sam mrzio. Počeo sam sad ja maltretirati druge ali s takvom grižnjom savjesti da je to nešto nenormalno, a koja mi se usadila od malena u mozak, um, osjećaje.Već tada sam pio flašu vina, 6 deci votke i 2 deci pelinkovca ili stocka bez problema, tek toliko da se zagrijem. Nosio sam zafrkane hlače, majicu s kapuljačom i spitku na koju sam bio ponosan.

[box type=”info” align=”” class=”” width=””]Nosio sam i bijele vezice na martama jer sam pripadao nazi skupini, a da toga gotovo nisam bio niti svjestan. Bijele vezice su nosili svi skinheadsi, ali u susretima s nekim drugim ekipama vidio sam da neki skinsi ne nose bijele, nego crne vezice. Vidio sam i neke koji nose plave, pa čak i žute.[/box]

U isto vrijeme, počeo sam raditi na zastrašivanju svih oko sebe dok sam bio kod kuće, a posebno onih koji su me nekad maltretirali. Dolazim van u malom gradu, ma pojava totalna jer tamo nikad nije postojao niti jedan skins. Bilo je nešto Boysa ali njih ne smatram pod prave jer su puno puta pokazali da su licemjeri.

Na susretima lokalnog nogometnog kluba koji je bio u 1. ligi jedno vrijeme, na utakmicama protiv Dinama ti isti “Boysi iz malog grada” tukli su se s Boysima iz Zagreba i drugih dijelova države. Upravo u to neko vrijeme mojih dolazaka kući i istovremenog upadanja sve dublje u svijet subkulture, događa se nešto što mi je još više rasvjetlilo pojedine stvari.

Čovjek s gušterom na glavi

U tom malom gradu skupina Boysa, koji su ujedno bili bliski i sa skinheadsima, dobila je batine i bila je stjerana u gradski park po kojem su satima patrolirali lokalni dečki “licemjeri iz malog grada”. Drugi dan sam sreo jednog od Boysa kojeg sam poznavao sa zagrebačkih tuluma. Naletio sam na njega na gradskom trgu kako leži razbijen ali živ.

Nitko se nije obazirao se na njega, tada policija nije bila niti približno aktivna kao danas. U tom trenutku sam išao u Zagreb, no kad sam ga prepoznao, sjeli smo i ispričao mi je što se dogodilo. Otpratio sam ga na bus za Zagreb, a ja sam otišao vlakom. Nakon nekoliko dana, dobio sam poziv od vođe svih skinheadsa u Hrvatskoj. Tada sam ostao zatečen.

Čuo sam da postoji neki vođa koji je otišao u mirovinu, o njemu se pričalo da je bio jako dobar dečko, uredan, uvijek u formi. Nije dozvoljavao je puno gluposti, a na sudove je uvijek išao u martama, s hlačama na crtu, košuljom, spitkom i kravatom. Govorio je da se sud mora poštivati. No, on se povukao, a pojavio se novi kojeg su zvali – Čovjek s gušterom na glavi. O njemu se pričalo da je lud i da s njim nema šale. Za njega sam čuo, no nisam ga upoznao. Doduše, tko sam ja bio da bih upoznao vođu?

Ipak, jednu večer dolazi do mene jedan od ćelavih i kaže: “Jebote, ti si iz “tog” grada. Dođi, treba te vođa!

*Idući nastavak eksluzivne ispovijesti čitajte na portalu Zagreb.info u petak, 17. veljače

>>>BIVŠI ZAGREBAČKI SKINHEAD: ‘Zbog vršnjačkog zlostavljanja priključio sam se ozloglašenom pokretu’


Komentari