BILA SAM IZBJEGLICA: ‘Protjerala me, a onda smo se zavoljele’

Imam osjećaj da ljudi sve više i više postaju kukavice, a možda su samo sebični. Želim reći…otvorite svoja vrata i svoja srca.
Neko vrijeme sam mislila da je moja mlađa sestra-moje prokletstvo. Da se odmah ogradim, sada znam da je jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila, ali… Kad je taj maleni, nevini, smotuljak stigao doma, istog sam se dana osjetila kao građanin drugog reda ili čak izbjeglica u vlastitoj kući.
Nakon što su se svi u familiji izredali u gledanju moje “male suparnice”, na red sam došla ja sa strogim, i prestrogim, naglaskom na “operi ruke, Laura”, “daj, Laura, pazi malo udaljena je kilometar od tebe pa se ne možeš tu loptati” i “Ne uzimaj je u ruke da ti ne ispadne”. Znam, znam, ne ljutim se, to je roditeljska briga da se nešto ne dogodi… Moje se odrastanje naglo ubrzalo, pa sam u mjesec dana naučila vezat žnjirance, sama si napravit tost, a netko je rekao da bi se “Laura trebala počet sama tuširat”. Moji su se silno trudili integrirat me u “baby world” pa sam dobila “važne zadatke” kao što je pranje dude koju bi smotuljak pljunuo na pod ili bacanje pampersice u smeće.
Tako sam počela živjeti za trenutke bebinog kakanja, jer sam tad mogla (vrlo važna) smrdljivu pelenu odnijeti van u koš, u želji da to netko od susjeda vidi.
Govorila sam sebi: “Beba nije kriva, gle kako li je samo slatka i sigurno te voli”. A, onda mi je odobreno da je konačno primim u naručje. I dok sam gledala ta dva plava oka, taj zli smotuljak je iz usta izbacio bijeli mliječni mlaz po mom licu. Već tad sam znala, neće biti dobro… Na kraju, sve je ispalo dobro. Čak i predobro. Sad je 8-godišnjakinja, doduše malo naporna i razmažena, ali neodoljiva.
Sad znam, bez nje mi ništa ne bi imalo smisla, iako, ponavljam, osoba koju najviše volim natjerala me da se osjećam kao izbjeglica… Tek sad znam koliko sam bila u krivu. Sad, kad gledam prave izbjeglice. Bebe koje trebaju mlijeko, trogodišnjake koji spavaju po prljavim puteljcima, pod vedrim nebom, slomljeni od umora. I pobjegli od smrti.
Ipak, ljudi dižu zidove, nitko ih ne želi, pa i po cijenu toga da ih vrate u pakao koji neće preživjeti. Zbog čega? Zbog straha od posljedica, ovih i onih, nekih opravdanih, nekig banalnih. Imam osjećaj da ljudi sve više i više postaju kukavice, a možda su samo sebični. Želim reći…otvorite svoja vrata i svoja srca. Onaj tren kad sam ja otvorila svoje srce prema smotuljku, nagrađena sam najvećom ljubavlju. I nikad se više nisam osjećala prognanom. Samo sretnom i voljenom.


Komentari