Znate li koja je najsigurnija vrsta prijevoza u Zagrebu? Stara dama nedavno je napunila 131 godinu

en.wikipedia.org

Da je najkraća na svijetu znano je obilježje zagrebačke uspinjače, no da su je na početku, tik nakon otvorenja, prozvali od milja Zapinjača zbog čestih kvarova i zastajkivanja, zna manje ljudi. Bilo kako bilo, neosporivo je da je s vremenom postala jednim od najistaknutijih simbola metropole. Danas je pak ostao uvriježen nadimak Stara dama, a prije nekoliko je dana napunila 131 godinu i time se smatra najstarijim oblikom javnog prijevoza u Zagrebu. A i može se reći najsigurnijim budući da dosad nikad nije zabilježena niti jedna nesreća ili ozljeda putnika, s time da godišnje preveze na tisuće građana i turista, piše Večernji.

– Inicijator njene izgradnje bio je osječki poduzetnik, gospodin Klein koji je ideju za izgradnju Uspinjače dobio prebrojavanjem prolaznika koji su se penjali i spuštali stubama koje su spajale Gornji i Donji grad. Zaključio je da bi izgradnja Uspinjače, kakvu su tada imale druge europske metropole, bila isplativa investicija. Ideju je predložio Gradu te je postignut dogovor o četrdesetogodišnjoj koncesiji 12. prosinca 1888. godine. Radovi na izgradnji počeli su 6. svibnja 1889. – stoji na stranicama ZET-a.

Uspinjača je u gradu tada bila fenomen pa stoga ne iznenađuje činjenica da je na njeno otvaranje došlo stotine ljudi, a bili su i pomalo skeptični te je trebalo neko vrijeme da se prvi putnik ohrabri i uđe na vožnju.

– Na prvu vožnju uspinjača je krenula u sedam sati ujutro, no ne bi se smjelo prešutjeti da je već toga dana bilo nesporazuma i ljutnje. Onaj tko je htio samo nakratko osjetiti čari vožnje u jednoj od dviju smeđe obojenih drvenih kabina, nije mogao kupiti kartu za jednosmjernu vožnju, nego samo onu skuplju, tour-retour, odnosno gore-dolje. Možda je to bio čisti šlamperaj, a možda je posrijedi bila sitna Kleinova psina, slatka osveta za sve one čaše gorkog pelina koje je morao ispiti u Zagrebu. Bilo kako bilo, stvari oko karata već su se sutradan normalizirale, jer u kući u Bregovitoj 3 vlasnik uspinjače otvorio je prometni ured, gdje su se prodavale sve vrste karata, uključivši pretplatne – navode iz ZET-a.

Vožnja je u takozvanom prvom razredu stajala četiri, a u drugom tri novčića. Đačke karte za povratnu vožnju stajale su dva novčića, a mjesečna pokazna karta za javne službenike za neograničen broj vožnji stajala je jednu forintu. Godišnja karta za neograničen broj vožnji stajala je 20 forinti. Osim za uniformirane redarstvenike u službi, ni za koga nije bilo gratis vožnje. Razlika u cijeni karata je bila samo zbog pogleda. Prvi razred je bio odmah pokraj prozora kroz koji se vidi grad, a drugi, recimo, kupe nije gledalo nigdje.

– Uspinjača je redovito polazila svake tri minute, zimi od sedam do 23 sata, ljeti već od šest ujutro. No gospoda su u svojim odjeljcima imala više prostora i nisu se morala gurati s pukom, sa šegrtima, kalfama, kuharicama, sluškinjama i kočijašima, a osobito ne s đacima gornjogradskih škola, koji su na povratku kući katkad nahrupili u vagon. Pokazalo se da je Klein i te kako razumio psihologiju uglednih građana i činovnika. Svaki velemožni i poštovani već je zbog svoga osobna ugleda morao kupiti kartu prvog razreda i tako omogućiti poduzetniku veći profit. Klasnu podjelu uspinjača će zadržati sve do kraja svoga parnog razdoblja – stoji na stranicama ZET-a.

Komentari