Otkako je 2015. godine počela migrantska kriza, novozagrebački kvart Dugave zaokupile su pozornost cijele države, budući da je tamošnji hotel Porin postao prihvatilište za tražitelje azila.
Tema migranti: Policija upala na konferenciju za medije zagrebačkog političara
Osam godina kasnije, zbog sve većeg broja azilanata, pozornost nije popustila, što je u ponedjeljak pokazao i zastupnik Mosta, Zvonimir Troskot, organiziravši pressicu o pitanjima migranata, nakon čega je i njega i novinare, uključujući i autora ovog teksta, legitimirala policija. No, stvarni odnos Dugavljana i gostiju hotela Porin, željeli smo osobno provjeriti kroz razgovor sa ljudima u kvartu.
Neki tražitelji azila u tom dijelu Zagreba šeću ulicama, neki se odmaraju, neki međusobono pričaju ležeći na travi, a neki odlaze i u jednu obližnju trgovinu gdje, koliko smo uspjeli vidjeti, lokalci i azilanti kupuju najnormalnije bez ikakvih incidenata i problema, bez nekih trzavica ili osjećaja nervoze.
Ipak, neki su nas upozorili kako je situacija sve samo ne bajna.
“Situacija je katastrofa, vidite oko sebe, koliko smeća, koliko je sve razje*ano. Poseban su slučaj, ne mogu ih opisati. Vode se kao muslimani, a svi piju alkohol, spavaju po livadi kao narkići, šeću oko kuća oko zgrada usred noći. Neki ljudi žive u prizemlju, a oni im šeću po noći ispred prozora, znate li kakav je to osjećaj”, priča nam jedan 32-godišnjak koji navodi kako u Dugavama živi cijeli svoj život.
Dodao je kako nije komunicirao s njima niti im pristupao, ali to ne znači, kaže, kako azilanti nisu pristupali njemu.
“Znaju se nekad zavući u moj kombi pa su tako spavali u njemu prije mjesec dana i ostavili smeće. Nisam ni skužio, tek sam ujutro vidio kad su otišli, provalili su iako sam zaključao”, požalio nam se 35-godišnjak napominjući da je čak imao i fizički obračun s njima.
”Bilo je to 2018. godine na Ramazan, kada sam ih pobacao tu po livadi jer su mi htjeli ukrasti stvari iz dvorišta. Bilo ih je dvoje troje, ali zna ih doći i po deset. Htjeli su ukrasti odjeću, iako im je daruje Crveni križ, kao i bicikl i skuter. Oštetili su mi i tri auta kada su se jednom penjali po njima da bi brali šljive”, tvrdi naš sugovornik, otkrivajući da rekao policiji da će azilanti, kojih se ne boji, imati problema ako mu dođu ispred kuće.
S druge strane, jedna od stanovnica u zgradi preko puta Porina, koja nam se predstavila kao Maja, ima potpuno suprotne dojmove.
Velika najava: Na sat vremena od Zagreba MUP bi gradio veliki centar za migrante
“Mislim da su migranti pristojni i, što se mene osobno tiče, nemam nikakvih loših iskustava. Bojala sam se u početku dok su mi djeca bila mala, ali sada su odrasla, a ja sam se naviknula i prihvatila da azilanti žive ovdje”, prisjetila se Maja koja je od svojih 52 godine proteklih 18 godina proživjela u Dugavama, upravo preko puta Porina.
Navela je međutim, kako s njima nije komunicirala, ali da ih najčešće susreće u autobusu. “Moja sestra je živjela u Londonu i pričala mi je kako je tamo normalno da ljudi u odijelima leže po livadi tijekom pauze s posla. Ja osobno to ne radim, ali je to normalno, valjda traže hlad”, komentirala je Maja koja je navela i kako, suprotno nekim pričama, nitko noću hodao po haustoru njene zgrade.
Ipak, vijesti o brojnim problemima s migrantima nisu ni nju zaobišle. “Ne mislim da ljudi koji pričaju te priče lažu, jer mislim da ima različitih ljudi među azilantima, kao što se i mi svi razlikujemo”, objasnila je razlog zbog kojeg smatra da neki imaju dobra, a drugi loša iskustva.
“Osjećam se sigurno i uopće ne razmišljam da je opasno”, ustvrdila je.
‘Ukrali mi mobitel, ali sada je sve dobro’
Dok su Maja i 35-godišnjak opisali prilično jednostrana iskustva i mišljenja o svojim susjedima iz Hotela Porin, među Dugavljanima ima i onih kojima je viđenje cijele situacije izbalansirano, u smislu da su primijetili negativna, ali i pozitivna iskustva.
Tako nam je jedna 22-godišnjakinja, koja u Dugavama živi devet godina, usporedila situaciju danas i kada je migrantska kriza tek počela, malo nakon što se ona doselila u taj kvart.
“Stvarno je bilo valova i bilo je problema, ali tijekom nekog vremena se sve smirilo. Sad ima stvarno dosta azilanata jer je došao novi val, ali ne mogu reći da sada rade probleme. Mislim da je to zato što je dosta ljudi prošlo i oni koji su planirali ostati su ostali, a oni koji su radili probleme su možda otišli”, podijelila nam je svoje dojmove.
Ipak, prisjetila se kako je na početku krize situacija doista bila problematična te nam je pričala o optužbama za silovanje djevojčica, tučnjavama, drogi te krađama.
“Meni su osobno ukrali mobitel oko podneva kada sam bila u busu 2018. ili 2019. godine. Dvojica su stajala iza mene i uzela mi mobitel. Džeparili su me kad nisam gledala. Jednog koji je bio u busu sam prepoznala jer sam ga vidjela prije na ulici. Slučaj sam prijavila policiji, ali oni su rekli da ne mgu ništa napraviti, iako su znali tko je on jer su naveli da ih udruge štite”, tvrdi naša sugovornica.
Unatoč tome, nije si dopustila generalizaciju. “Ne mogu reći, ima ljudi koji su došli raditi i susrećem ih na poslu”, rekla nam je 22-godišnjakinja koja je inače zaposlenica jedne telekomunikacijske tvrtke i kaže nam da je s nekim od azilanata i komunicirala, iako ne mnogo.
Slično razmišlja i jedan 81-godišnji biciklist kojeg smo zatekli u rekreaciji na Sarajevskoj. S migrantima je kaže nam, par puta komunicirao.
“Nikad nisam bio napadnut, a neki su me tražili informacije, primjerice, gdje je dućan ili kako nazvati taksi. Osim toga, nije bilo problema, ali u zadnje vrijeme ih je jako puno”, priča nam biciklist koji u Dugavama živi od 1979. godine.
Napomenuo nam je, međutim, kako smatra da im nedostaje ono što je nazvao “kulturom stanovanja”. “Recimo, sjednu na rub pločnika i stave noge na cestu pa ih moraju zaobilaziti. U parkovima iza sebe ostavljaju vrećice, papire. Izgleda kao da im je naš travnjak tepih”, komentirao je biciklist.
Također, se prisjetio i problema koji su uključivali napastovanje djevojaka, ali i incidenta u kojemu se jedan azilant popeo na obližnji stup i prijetio da će skočiti u svoju vlastitu smrt.
Iako osobno nije imao problema, naveo je da je u jednom slučaju pomogao onima koji su možda i mogli postati žrtve seksualnog delikta.
“Prije dvije godine, kad sam se vraćao ovamo, niz nadvožnjak prema Raženom kolodvoru, jedna cura je panično, svom snagom trčala prema meni dok sam vozio bicikl. Mahala je da stanem, a onda me pitala može li biti sa mnom jer je netko prati. Zvala je muža pa sam ostao s njom dok muž nije došao nakon četiri pet minuta. No, ja nisam nikoga vidio, možda je bio netko od azilanata, možda se sklonio kad je vidio mene”, prisjetio se 81-godišnji biciklist navodeći da se unatoč svojim godinama smatrao dovoljno vitalnim da bi mogao obraniti ženu od napada, iako je razmišljao o opasnosti da netko napadne i njega.
Unatoč svemu, osjeća se sigurno, a nije skrivao ni zašto. “Nema ovdje nekih većih opasnosti dokle god je policija tu, stvarno kontroliraju i svaka im čast. Kad su i intervenirali, intervenirali su baš pristojno”, pohvalio je biciklist zagrebačku policiju.
‘Azilantima treba pomoći stati na noge’
Na kraju dana, dojmovi s azilantima u Dugavama sežu od mirnog suživota do manjih incidenata, ali pitanje je može li se to promijeniti i kako se sve može popraviti i dovesti do mirnog suživota.
Susreli smo i jednog azilanta iz Burundija koji nam je rekao kako u tri mjeseca, koliko je u Dugavama, nema problema s ljudima u kvartu, ali s druge strane, jedna žena iz Čečenije nam se povjerila kako je s lokalcima doživjela neugodnosti zbog toga što nosi burku.
Neki od stanovnika, poput 35-godišnjaka s početka teksta, ne vjeruju u mogućnost suživota. “Treba ih se maknuti odavde. Morate razumjeti da se ti ljudi puno razlikuju od nas”, uvjeravao nas je ističući da je situacija posebno problematična u noćnim satima.
81-godišnji biciklist je naveo kako nije primijetio nikakve rasističke ispade u kvartu niti ih podržava. “Sve je u redu dokle god su pristojni. Ali ako, dođe do incidenta, moglo bi biti svašta”, ustvrdio nam je naš sugovornik.
Na pitanje strahuje li od azilanata, 22-godišnja Dugavljanka kaže da se boji jedino navečer, ali uz smijeh je ustvrdila kako je to možda zbog mraka. “Ne smatram da se azilante treba maknuti odavde, nego im treba pomoći dok ne stanu na noge. Ali, ne mogu ovdje ostati zauvijek”, zaključila je.
