Kada je negdje davne 304. godine rimski vojnik imena Florijan odbio ubiti kršćane (jer je i sam prihvatio u to vrijeme kontroverznu vjeru), car Dioklecijan osudio ga je na smrt spaljivanjem.
No, umjesto da se prestraši, provocirao je Rimljane neka zapale vatru kako bi “on sam ušao u nju i otišao u nebo”.
Naposljetku su ga Rimljani, nakon prilično gadnog mučenja utopili bacivši ga u rijeku sa zavezanom stijenom oko vrata, te je hrabri vojnik od tada, između ostalih, diljem svijeta postao zaštitnik vatrogasaca.
Kako se sveti Florijan slavi 4. svibnja, ujedno je to i Dan vatrogasaca.
Zanimljivo, kada smo dan ranije, u utorak posjetili zagrebačku Vatrogasnu postaju Centar, jedan od vatrogasaca pomislio je da smo došli zbog kaotičnog prošlog vikenda koji je obilježilo više požara pa tako i onaj u Palmotićevoj.
Međutim, kada smo upitali vatrogasce o njihovim planovima za srijedu (odnosno danas), postalo je očito da je to u postaji dan kao i svaki drugi.
“Sveti Florijan je zaštitnik vatrogasaca i uvijek se to proslavi. Međutim, u profesionalnim postrojbama to je jedan običan dan u uredu gdje je u svakom trenutku intervencija moguća. No, neće se vježbati, bit će dan za slobodne aktivnosti vatrogasci će provesti u sportskim aktivnostima, druženjima, razgovorima uz kavu i slično. Ali, u svakom trenutku se može dogoditi intervencija te mi u tom slučaju izlazimo u 60 sekundi i radimo kao i svaki drugi dan”, objasnio nam je kasnije Goran Ružić, voditelj vatrogasne smjene Vatrogasne postaja centar.
Ipak, u srijedu je planiran prigodni program u Državnoj Vatrogasnoj školi, a za Javnu vatrogasnu postrojbu grada Zagreba (JVP Zagreb), primitak nagrade za najpothvat u vatrogastvu 2021. godine zbog uklanjanja kape zvonika Sisačke katedrale.
Svakodnevne vježbe
Dok će u srijedu biti slobodnija atmosfera, ali uz pripravnost za svaku intervenciju koja bi se mogla dogoditi, vatrogasci su u utorak ipak ili u svojoj redovnoj rutini. U trenutku naše posjete nije bilo intervencija, ali zato vježbe, provjeravanje opreme i vozila, pripadnike postrojbe u smjeni daju im posla.
Tako su kamere Zagreb.info-a uhvatile njihovu vježbu “Savska 1”.
Goran Ružić koji je nadzirao i sudjelovao u vježbi kao voditelj smjene, istaknuo je kako je ova vježba jedna od svakodnevnih rutina, kako bi se svi zajedno uvježbali kroz taktičke zadatke.
“Ovo je bila simulacija podruma u požaru gdje se požar proširio na više dijelova podruma pa smo isti gasili s dva mlaza uz napomenu da autocisterna vrši opskrbu vode i posada pomaže pri produljenju cijevne pruge i ulaska u podrum”, objasnio je Ružić Savsku 1 tijekom koje su se vatrogasci spremili kroz 60 minuta.
Jedan od vatrogasaca koji je sudjelovao u vježbi bio je i Mauro Kružić, mlada nada iz Rijeke koji je u vježbi sudjelovao kao navalnik 2.
“Konkretno, zajedno s navalnikom 1, polagao sam cijevne pruge za prvi mlaz. Prvi smo se opremali aparatima i ulazili u taj prostor, gdje počinjemo gašenje, a u slučaju unesrećenih osoba pretražujemo prostor i radimo druge stvari, ovisno o zapovijedi voditelja intervencije”, opisao je Kružić svoju ulogu u vježbi nekoliko trenutaka ranije završili.
Foto: Zagreb.info
Većini obiteljski posao
Ružić je vatrogasac već 15 godina, a njegovoj obitelji ovaj oblik službe nije nepoznat.
“Moj otac je 35 godina bio djelatnik postrojbe. Tim stopama sam krenuo i ja kao i moj brat koji je isto u službi u vatrogasnoj postrojbi Zagreb”, prisjetio se Ružić.
Kružić je također istaknuo kako je većini vatrogasaca posao nasljedan.
“Tata mi je skoro 30 godina vatrogasac, ja sam zadnje 3 godine, a mlađi brat mi je trenutno u vatrogasnoj školi” otkrio je Kružić.
Od brojnih intervencija ne samo gašenja požara, već i rezanja lisica, do zaglavljenih ljudi, vatrogasci su stvarno svašta vidjeli i doživjeli.
Na upit što mu je bilo najupečatljivije, Ružić je spomenuo stan pun pasa, ali potres 2020. godine, užas koji je iznenadio sve, a dogodio se upravo u njegovoj smjeni, najspecifičniji je događaj njegove karijere.
“Taj rad na sam dan potresa kad smo došli na posao ujutro u službu, to je trenutak koji vam obilježi cijeli život. Tu ste, to se dogodilo (tad smo još radili u 24-satnim smjenama zbog covida) i 24 sata ne stajete te se pitate se odakle nalazite snagu. Nakon toga je išlo jednostavnije u narednim danima, ali taj prvi dan ostaje u sjećanju”, istaknuo je Ružić.
Pošto je Kružić tek nedavno došao u zagrebačku postrojbu, ističe kako ovdje nije imao previše iskustva s potresom, ali svejedno je i njemu to slučaj koji će nesumnjivo pamtiti.
“Postrojba u kojoj sam radio u Rijeci otišla je u Petrinju na sanaciju. Također mi je to obilježilo karijeru”, naveo je.
Dok je vježbanje gašenja požara nešto sasvim očekivano za vatrogasce (ipak imaju riječ vatra u opisu posla), kako se pripremiti na takve intervencije, za koje, iako smo svjesni da živimo na potresnom području, skoro nikome nije bilo na brizi prije 22. ožujka 2020. godine.
Ružić je objasnio kako svaka postrojba ima svoje specijalističke timove koji su se upravo u takvoj prirodnoj katastrofi pokazali vrlo korisnima.
“Imamo timove za spašavanje u ruševinama, timove za spašavanje iz dubina i visina, a sve su to bili radovi na krovovima i visokim objektima. Ta su dodatna naučena znanja ustvari puno pomogla u odrađivanju tih intervencija”, rekao nam je voditelj smjene.
Ipak, koja je razlika i koliko se teško nositi s trenutkom kada nakon vježbanja, doista dođe prava intervencija, stvarna i opasna hitna situacija.
Adrenalin treba držati u malim dozama
Iako to puno drukčije rezonira s 15 godina iskustva, Ružić ima konkretne savjete i postupke koje uči mlađim kolegama.
“Prvo, neka dvaput, triput duboko udahnu da se smire, pa tek onda neka krenu. Adrenalin je odlična stvar, ali može biti jako veliki neprijatelj. Treba se smiriti, udahnuti, pa onda krenuti. Što imate više godina iskustva to je lakše”, objasnio je Ružić.
No, dodaje, na prvoj intervenciji, prvom izlasku, svakom vatrogascu srce jako pumpa.
Prisjetio se i svoje prve intervencije, ali sa blagom zadrškom.
“Ne znam, koliko je zgodno, ali moja prva intervencija je bila otvaranje vrata stana. Jedna osoba je bila preminula i osjetila se dva, tri kata ispod”, prisjetio se Ružić svojeg prvog izlaska.
Kružić je u prvoj intervenciji suočio se s prometnom nesrećom, a kod prvog izlaska ističe važnost starijih kolega na koje se mlađi vatrogasci uvijek mogu osloniti.
“Stariji kolege su tu uz nas. Mi ih pratimo, oni nas vode i uče. Možemo reći da su naši mentori, tako da se uz njih lakše prilagodi na ove situacije”, istaknuo je Kružić zahvalno.
Dodao je i kako je adrenalin uvijek uz njih, ali bitno je ne dopustiti mu da prevlada, da ne preraste u strah.
Jaka psiha i škola
Upitani kakav tip osobe trebate biti kako bi postali vatrogasci, Ružić navodi da je to teško pitanje jer je svaka osoba drugačija. No, neke poželjne karakteristike, ipak je naveo.
“Definitivno treba biti smiren, treba biti spreman na teške prizore, dakle prizore preminulih osoba u prometnim nesrećama u požaru. To su slike koje ostaju u glavi te iako neću reći da se teško nosimo s njima, ipak vas te slike obilježe”, upozorio je Ružić kako je potrebno biti psihološki jak.
No, ustvari, kao i mnogim drugim zanimanjima, znanje i edukacija su ključni te je za ulazak u profesionalne vatrogasne vode, završiti vatrogasnu školu.
Naposljetku, ta škola čini razliku između profesionalaca i članova dobrovoljnih vatrogasnih društava (što ne znači da se njihov rad također ne cijeni te se i treba cijeniti).
“Rad kroz dobrovoljno vatrogasno društvo može biti uvod da se dobije slika što vatrogasac radi pa da li se ta osoba vidi kao profesionalac, koji će to raditi za život”, komentirao je Ružić.
Uz psihološku snagu, Kružić je dodao i fizičku, pošto se radi o napornom poslu.
Osim obiteljskog uzora te škole, u pripremi za profesionalni put uvelike mu je pomoglo članstvo u DVD-u još od devete godine, gdje je prošao različita natjecanja i imao prva upoznavanja s opremom.
“Osobno ne volim izlaske pa se nisam previše odricao”, odgovorio je Kružić sa smješkom, upitan o tome koliko se trebao odricati mladenačkih radosti pri pripremi za vatrgasca.
“Radi se kao svaki drugi posao. Potreban su nekakva odricanja, ali mislim da je to sve u nekakvim granicama”, smatra Kružić.
Ipak, Ružić, navodi kako je odvojenost od obitelji, pogotovo za Božić ili novu godinu dok su drugi zajedno za blagdane, jedan od težih dijelova posla.
“Svi smo mi (u postrojbi) jedna velika obitelj, ali imamo obitelji i doma te bez njihove podrške ovo definitivno ne bi funkcioniralo. Morate shvatiti kako supruga i djeca očekuju da ste doma za Božić, ali morate biti tu. To im je teško prihvatiti ali jednom kad se posložite, sve funkcionira”, zaključuje Ružić sudbinu i poziv zanimanja koje je iako vrlo uzbudljivo pa k tome i privlačno, neizvedivo bez osjećaja za odgovornost.
