Donosimo intervjue s poznatim osobama koje nisu rođene u Zagrebu, ali su se upravo u njemu privatno i poslovno ostvarile te ga danas s ponosom zovu – drugim domom. Ostale intervjue pročitajte OVDJE!
Prije gotovo četvrt stoljeća, u Zagreb se iz rodne Virovitice doselio tadašnji brucoš, perspektivni glazbenik i vječni sanjar Ivan Dečak. Iako je zahvaljujući rodbini još u djetinjstvu okusio čari metropole, tek je samostalnim dolaskom započeo svoju ‘zagrebačku regrutaciju’ koja je uključivala prve ljubavi, snalaženje po velikom gradu pa i – oružanu pljačku.
Da ga je Zagreb doista inspirirao, Dečak je itekako dokazao u svom životopisu – u ovom se gradu zaljubio, vjenčao, dobio djecu te napisao neke od svojih (a i tuđih) najvećih hitova. Štoviše, njegova najpoznatija pjesma ‘Tango’ puna je zagrebačkih slika, poput Hendrixova mosta i ‘krova četrnaestice’, pamtljivih stihova koje zahvaljujući ovom glazbeniku znaju i oni koji Zagrebu nikad nisu ni primirisali.
Važno i veliko poglavlje u Dečakovoj zagrebačkoj priči ima Trešnjevka, gradska četvrt u kojoj danas živi i koja je njegov život u metropoli obilježila u tolikoj mjeri da je tamo ‘doselio’ brata i najboljeg prijatelja s kojima se često zabavlja u tzv. ‘trešnjevačkom trokutu’.
Osim o lijepim uspomenama, u intervjuu za Zagreb.info Dečak otvoreno govori i o problemima s kojima je suočen njegov kvart te vlastima jasno poručuje: ‘Učinite nešto dok ne bude kasno!’.
Možeš li se sjetiti svog prvog posjeta Zagrebu?
Teško mi se sjetiti baš prvog posjeta… Naime, u Zagrebu žive moj bratić i sestrična pa smo kao klinci često dolazili, ali zato se jasno sjećam prve večeri kada sam ovdje doselio.
Na leđima sam imao svoj omiljeni maslinasti ruksak, kojeg ću kasnije jos godinama koristiti za odlaske u ribolov. Na walkmanu sam slušao pjesmu ‘Belfast Child’ od Simple Mindsa hodajući od Željeznickog kolodvora uz Botanički prema Trešnjevci. Bila je noć i sve su mi ulice na Trešnjevci izgledale isto. Jedva sam pronašao stan, a kada sam ušao u njega, pomislio sam – hoće li mi itko ikada u ovom ogromnom kvartu reći ‘dobar dan sused’…
Kad si se odlučio preseliti u Zagreb? Je li to bila teška odluka?
Odluka je bila laka i prirodna. Završio sam srednju i trebalo je na faks. Za mene je postojao samo Zagreb. Fakultet je zapravo bio krinka, došao sam ovdje upoznati se sa svijetom glazbene industrije.
Sjećaš li se prvih impresija Zagreba? Jesi li se gubio po gradu?
Impresije sežu daleko u djetinjstvo kada su tetak i tetka imali stan na Savici, a ja sam s jedanaestog kata, prije odlaska na spavanje, neprestano gledao u reflektore koji su osvjetljavali petlju na Slavonskoj ulici. I dan danas ta mi se slika nerijetko vraća, na kraju krajeva, stavio sam tu petlju u pjesmu ‘Tango’.
Osim toga, uvijek sam se kao klinac veselio Zoološkom vrtu, dok bi moj tetak govorio ‘Pa tu smo bili već dvadeset puta’, pokušavajući me educirati i fascinirati pričama i građevinama kao što su HNK, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Pravni fakultet, Mimara… Mene su se ipak više dojmile vožnja starim gondolama na Sljeme i vrući uštipci podno sljemenskog tornja.
Koje bi bile najveće razlike, a koje sličnosti života u tvojoj rodnoj Virovitici i Zagrebu?
Virovitica i Zagreb dva su dijametralno suprotna svijeta u gotovo svim segmentima. Na jednu stranu slow motion a na drugu speed.
Fakultet je zapravo bio krinka, u zagreb sam došao upoznati se sa svijetom glazbene industrije
Što ti je u preseljenju bilo najteže?
Nista mi nije teško palo, vapio sam za preseljenjem u Zagreb. Vidio sam u tome priliku da se u potpunosti posvetim glazbi. Zagreb sam doživljavao, a doživljavam ga i danas kao svoju oazu slobode.
Kad i čime te Zagreb ‘kupio’?
Meni su Zagreb isprva bili moji tetak, tetka, bratić i sestrična. Bez njihovih raširenih ruku, otvorenih srca i vrata njihova stana nikada mi se ne bi dogodio Zagreb kakav se dogodio i na tome sam im vječito zahvalan.
U kojim si kvartovima sve živio? I kako si se odlučio za dom u kojem živiš danas?
Moj jedini kvart je TrešnjeFka, to je moj dom, moj grad unutar grada. Još uvijek kao da ima puls prošlih vremena, ruzinavi plac, pokrpani asfalt, oronule fasade, pokoje stablo trešnje i veliku dušu. Stan u kojem živimo danas došao je kao potreba nakon proširenja obitelji, ali zaljubili smo se u njega na prvi pogled. Nakon što sam ga kupio, srušili smo ga do temelja kako bismo izgradili jazbinu po ukusu i mjeri našeg čopora (smijeh).
Koja mjesta u Zagrebu su ti najdraža? I koju bi lokaciju izdvojio kao apsolutni vrh vrhova?
Stan i terase moga brata i Aljoše Šerića. Kad nismo u mom stanu, najčešće izlazimo u ‘lude provode’ od 12 do 18 sati upravo kod njih, a pošto obojica žive na Trešnjevci, zajedno s mojim stanom čine ‘trešnjevački trokut’ mojih mojih najdražih mjesta u Zagrebu.
Koje bi po tebi bile manjkavosti Zagreba? Što može bolje? Što ti najviše ide na živce?
Automobili parkirani na nogostupu u mojoj Sokolgradskoj ulici me izluđuju. Moja djeca, kao i djeca ostalih stanovnika te ulice, nikada nisu prohodali čitavu Sokolgradsku ulicu nogostupom, već su osuđeni na ‘sigurnu’ šetnju posred ceste! Apeliram stoga i ovim putem na nadležne službe i poručujem im – učinite nešto dok ne bude kasno!
Imaš li možda neku zgodnu ‘zagrebačku anegdotu’?
Jednom prilikom, nakon izlaska pjesme ‘Tango’, nazvao me jedan naš poznati pjevač rodom iz Zagreba i pitao me: ‘Kako si se ti sjetio Hendrixovog mosta, pored mene koji sam rođen ovdje?!’. Odgovorio sam mu kako sam ja očigledno fasciniran Zagrebom, a istini za volju, svojevremeno sam mnoga jutra dočekivao na brodovima upravo ispod tog mosta (smijeh)!
Jesi li u Zagrebu imao neugodnih iskustava?
Zagreb je velik grad, magnet za sve i svašta, pa se ne čudim što danas nerijetko puni stupce crne kronike. Osobno sam bio žrtva oružane pljačke. Na samom početku glazbene karijere, kako bih krpao kraj s krajem, radio sam noćne smjene u videoteci u koju je jedne večeri ušetao zamaskiran i naoružan lik koji mi je otuđio cjelokupni utržak. Gazda mi je kasnije rekao: ‘Nisi mu trebao dati novac, ti pljačkasi ti ne pucaju’, na što sam ja njemu dao otkaz.
Je li se (i koliko) Zagreb promijenio u godinama u kojima tu živiš?
Od te sad već daleke 1999. godine doslo je do promjena i u Zagrebu i u meni. Ako ništa drugo, obojica smo stariji 24 godine.
Prepoznaju li te, prilaze li ti Zagrepčani?
Svjestan sam velike moći medija. Ljudi imaju osjećaj da se poznajete, prilaze kako bi nešto prokomentirali, pitali za fotku ili autogram. Nemam nikakav problem s tim, to je sastavni dio mog poziva, a ljudi su u tim prilascima u 99 posto slučajeva srdačni i simpatični.
Zagreb u tri riječi?
Treš, Treš, Trešnjevka!
