Sve, baš sve vezano uz jednu od najljepših palača u Zagrebu, onu na Zrinjevcu koju mnogi znaju kao Splendid ili Lenuci iz nekih bivših vremena kada su ondje bile kultne kavane, obavijeno je tajnovitošću.
ŠTO TO SKRIVA GOOGLE MAPS? Nepostojeća zgrada u Zagrebu o kojoj se priča! Kako je ovo moguće?
I dan-danas teško se može rasplesti sudbina palače, o kojoj se nesebično brine njezin vlasnik Bernard Rošić, poslovni čovjek iz Danske, dok protiv sebe ima moćni birokratski aparat koji postavlja sve moguće prepreke pa palača ne može ponovno zasjati.
Slobodno se može reći da je nasljedstvo gospodinu Rošiću, prije mnogo godina, donijelo više muke i brige nego zadovoljstva, a trakavica koja se otad vuče do danas nije dobila epilog. Vode se bezbrojni sudski postupci, dopisivanja s raznim državnim tijelima, kako bi se palaču nakon potresa dovelo u pravo stanje, a ishod u toj birokratskoj zavrzlami nitko ne zna.
Naivnost i neznanje
Jedini “problem” Bernarda Rošića je što želi sačuvati palaču, obnoviti tu prekrasnu zgradu koju je naslijedio od svog djeda, zagrebačkog ginekologa Milivoja Rošića, koji je postao vlasnik prije gotovo sto godina. A nije jedini problem obnova palače, za koju administracija uporno i dosadno postavlja noge već godinama.
Problem je i budućnost neprocjenjivo vrijedne zbirke umjetnina, koju je također gospodin Rošić naslijedio od svog djeda. I njezina je budućnost neizvjesna, država postavlja svoja pravila igre, a samo onaj koji je imao posla s našom revnom administracijom zna kako to izgleda. I da je nemoguće bilo što pokrenuti s mrtve točke ako se igra pošteno, bez tradicionalnog folklora s ovih prostora, da “netko” malo pogura stvari.
Rošić, možda iz naivnosti civiliziranog svijeta iz kojeg dolazi, ni nakon puno godina u ovim balkanskim uvjetima ne može shvatiti na koje sve prepreke nailazi, pa uporno gura svoj projekt, nadajući se nekim boljim danima. U intervjuu koji je nedavno dao zagrebačkom Jutarnjem listu ogolio je dušu rekavši: “Vodio sam godinama bitku prvo da se vrati sve što je mojoj obitelji tijekom komunizma oduzeto, od nekretnina do umjetnina. A vraćena mi je žvakaća guma koju je netko pljunuo na cestu, palača, za koju sam uložio silna vlastita sredstva.”
On je ulagao, a administracija se trudila postavljati prepreke, pa da nije bilo silnog angažmana vlasnika, posljedice potresa bile bi gotovo katastrofalne. Danas je palača opet “ni na nebu ni na zemlji”, a sudbina umjetnina iz zbirke koju je čuveni povjesničar umjetnosti i profesor Grgo Gamulin nazvao “najboljom u Hrvatskoj” krajnje neizvjesna.
Ali, pođimo redom. Palača Medaković, nazvana po prvom vlasniku, sagrađena je 1885. godine za investitora dr. Bogdana Medakovića. Gradio ju je zagrebački graditelj Janko Jambrišak, a slijedile su brojne adaptacije. Prizemlje kuće, prema projektu graditelja D. Švaba, adaptirano je 1936. za kavanu, a zgrada je primjer kasnog europskog klasicizma.
Zapljene i oduzimanja
Medakovići, hrvatski Srbi, imaju dugu povijest, sudjelovali su u političkom i kulturnom životu predratnog Zagreba, ali s dolaskom teških vremena, kuću u kojoj su odrasle generacije članova obitelji prodali su ginekologu Rošiću i napustili grad.
Rošići su se nastavili brinuti o palači, život je išao dalje, a komunizam je donio zapljene i oduzimanje svega što je bilo vrijedno. Dugo je trajala agonija dok nije došlo do povratka, a i on je bio skrojen po mjeri vlasti. Rošići su dio dobili natrag, dio otkupili, a kako je palača bila u jadnom stanju, trebalo je smisliti plan što dalje. Da sve bude još kompliciranije, palača je spomeničko kulturno dobro za koje vrijede posebna pravila, a to u praksi znači da država ne želi ništa pomoći, ali postavlja često nemoguće uvjete. Birokrati koje vidimo kao idealne uhljebe hvataju se za paragrafe zakona, a vlasnici u očaju gube novac i vrijeme u natezanju s raznim uredima.
Tako je prošao i Bernard Rošić, koji je imao jedanaest godina kada je naslijedio i neprocjenjivu zbirku umjetnina. Mnogi bi mislili da je to “bingo”, životna sreća kojoj nema granica, dar od Boga, ali u Hrvatskoj to nije tako. Umjetnine koje je skupljao dr. Milivoj Rošić, potomak bogate obitelji iz Gorskog kotara, postale su noćna mora. Stari Rošić, koji je imao luksuznu ordinaciju u Zagrebu do koje je navodno vodio crveni tepih, strastveno je kao svaki kolekcionar kupovao umjetnine.
Bio je to početak novih muka za Bernarda Rošića. Kasnije je obavijestio mnoge, pa i šefa države Ivu Josipovića, da postoji neprocjenjivo vrijedna zbirka, ali nitko nije bio toliko moćan kao brojni gradski i državni uredi koji su na kraju i zbirku proglasili zaštićenim kulturnim dobrom. A da problemi budu veći, bomba koja je za vrijeme Domovinskog rata pala na susjednu zgradu na Zrinjevcu oštetila je dio umjetnina.
Stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika stupili su na scenu, uzeli dio kipova, pa je počeo dugogodišnji spor za povratak.
Lakomost i zloba
Nešto je Bernard Rošić dobio natrag, nešto je završilo u zagrebačkim muzejima, a nešto u trezoru Fine. Opet je Rošić pokušavao u prepisci doći do razumnog rješenja, ali često nije dobio ni odgovor. “Istodobno od mene traže da otvorim vrata zbirke da vide što tu ima. S umjetničke strane, to je u redu, zašto ne. Ali razlog zbog kojeg ne želim pokazati zbirku upravo je taj što znam da, kada bih im otvorio vrata, iz Zavoda bi rekli: ‘To je zbirka Rošić i vi s njom ne možete ništa učiniti’. Iskreno, mogu stvari staviti u kamion i odnijeti ih van. Na kraju se sam pitam zašto to i ne učinim. No drži me to što mi je žao da sve to tako završi”, rekao je u jednom intervjuu Rošić. Muzej za umjetnost i obrt počeo je otkupljivati neke umjetnine, a dugogodišnji ravnatelj Miroslav Gašparović rekao je da se, kada je vidio zbirku na Zrinjevcu, osjećao kao u Alibabinoj pećini.
Zavrzlame oko zbirke su se, međutim, nastavile, nisu riješene do danas, a nije pomoglo ni jadanje vlasnika da bi u Danskoj prema njemu prije svega imali pošten odnos. Tako i želja starog Rošića da cijela zbirka bude izložena nije nikada realizirana, a kako stvari stoje, neće ni biti. “Smatram da bi bila šteta kada bih zbirku odvezao odavde i prodao je u nekoj aukcijskoj kući. Ne znam, možda sam staromodan. Htio bih poštovati želju svoga djeda koji je želio vidjeti svoju zbirku u muzeju, dostupnu svima i na mjestu na kojem je i nastala, Zrinjevcu 15”, rekao je Rošić, otvarajući Pandorinu kutiju vezanu i uz palaču na Zrinjevcu.
Novine su prije šest godina zabilježile da palača propada, sa stropova se odlamaju komadi kamenja, pada oslikani strop. Od 2004. sve se raspada, a počinje i natezanje s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture. Grad je jedno vrijeme raspolagao zgradom, ali je okrenuo leđa kada je trebalo zaštititi i obnoviti kulturno dobro. A štete su nastale baš u periodu kada je Grad Zagreb raspolagao dijelom zgrade. Jednostavno su pravom vlasniku vratili već dobrano uništenu zgradu i tražili od njega financiranje cijele dokumentacije za obnovu.
Sve ispočetka
Upravo u vrijeme kada je Grad “gospodario” palačom, prizemlje je pretvoreno u kavane, a nakon propasti tih projekata, ostala je pustoš i nove muke za vlasnika.
Gradski zavod za zaštitu spomenika piše dopise kako je “zakonska obveza vlasnika kulturnog dobra postupati s njim s dužnom pažnjom, a osobito ga čuvati i redovito održavati”, a ne spominje se prisilna nacionalizacija i loša briga o palači nakon što je prigrabljena od stvarnog vlasnika.
“Znate, ja sam 38 godina čuvar hrvatske kulturne baštine, ali nitko nikada nije pokazao nikakav interes za to, nisu mi dali ni lipe, samo mi postavljaju uvjete, dovode kontrole, određuju što smijem, a što ne smijem”, jadao se Jutarnjem listu Rošić, objašnjavajući da mu postavljaju uvjete, a računi stižu. Redaju se brojni projekti, koji naravno koštaju, konzervatorski istražni radovi, a bez stvarne podrške države. Priča toliko poznata u našoj sredini. Jedino što Bernard Rošić, kao neki moderni Don Quijote, tvrdoglavo gura svoj projekt da ova velebna palača opet postane ponos Zagreba. Netko drugi bi vjerojatno sve prodao i s novcem uživao do kraja života na nekom egzotičnom otoku, ali poslovni čovjek iz Danske nada se da će Hrvatska možda na kraju primijeniti europske standarde.
Potres je dokrajčio palaču, trebalo je sve opet iz početka. Dugo je sve stajalo opet zbog mnogobrojnih prepreka koje nije imao samo Rošić, nego i tisuće Zagrepčana čiji su stanovi i kuće stradali. Rošić je zbog tog zaštićenog kulturnog dobra morao financirati brojne elaborate, konzervatorske radove, a sve to košta gomile novca. 3D snimanja zgrade, sondiranja, sve je Rošić financirao, a famozni Fond za obnovu i Ministarstvo kulture su postavljali uvjete. Uz to su i striktno kontrolirali što se radi. Duga je i povijest iznuđivanja onih koji su trebali dati neku dozvolu. A nije lako vlasnik došao ni do novca od osiguranja za potrese, koje je redovito plaćao.
Sporna vlasništva
Ostala je samo nada da će “jednog dana” sve sretno završiti. Mnogi radovi su teškom mukom i završeni, moglo je i mnogo više da oni koji stalno kompliciraju nisu dali mrvice za obnovu. Natezanja, gubitak živaca, maratonski sudski sporovi kojih je više od stotinjak. A sve zbog želje vlasnika da sve očuva, da na Zrinjevcu budu izložene vrijedne slike i skulpture. Da se poštuje prošlost, zaštita kulturnog blaga i sam spomenik kulture kao što je palača. Bilo je oko palače još svega i svačega, dok je njome gospodario Grad Zagreb, jedan mali prostor, oko 30 četvornih metara, dospio je u ruke supruge jednog poznatog prodavača slika, a preko noći je proširen. Iza njih stoji njihov bliski rođak, bogati kanadski poduzetnik koji godinama posluje u Zagrebu, te i oni pokazuju ambicije da zavladaju palačom. Dio zgrade bio je u vlasništvu dvojice odvjetnika, pa je to Rošić otkupio od njih. I sve to je išlo uz mnogo živciranja i gubljenja strpljenja, a postojale su naznake da se zapravo građevinski lobi na koncu želi domoći vrijedne palače.
Sada nitko ne zna gdje su umjetnine, osim Rošića. Govorilo se da zbirke više nema, što je on demantirao. Zbog sigurnosti je dio zbirke pohranio na nepoznato mjesto. Država, osim što komplicira, ionako nije pokazala nikakav interes da zbirka bude izložena.
Sve se vrti u krug, a godine prolaze. Bernard Rošić povremeno dođe u Zagreb, rješava brojne stvari, a ostala je nada da će san obitelji biti ostvaren. Hoće li se to i dogoditi, tko zna.
Prvi vlasnik mrtav u stanu, a drugi poginuo u nesreći
Nikad, naravno, kao i u slučaju velikog kolekcionara Mimare, nje bilo poznato kako je ginekolog prikupio sjajnu zbirku, u kojoj su Rembrandtovi bakropisi te slike Vlahe Bukovca, Ljube Babića, Vladimira Becića i radovi Ivana Meštrovića. Ali kolekcionarska strast je neizmjerna, pa je gotovo 1300 umjetnina naslijedio mladi Rošić. I za razliku od mnogih nasljednika koji često razmišljaju kako unovčiti nasljedstvo, mladi poslovni čovjek iz Danske želio je sačuvati zbirku, dati joj novi smisao, no previdio je hrvatsku birokraciju.
A ona se, pojednostavljeno rečeno, stavila u ulogu vlasnika, propisujući što stvarni vlasnik ne može iz ovog ili onog razloga. Godine su prolazile, slike su nestajale, kao djela Paola Veronesea, Jana Weenixa, Pietera Claesza i Philipsa Wouwermana koja su navodno završila u Titovoj rezidenciji na Brijunima. Nikada se nitko nije ozbiljno pozabavio ni atribucijom mnogih umjetnina stranih majstora jer je država izmišljala razloge zbog kojih vlasnik slike ne može iznijeti iz zemlje, a ni u zemlji ne može ništa s njima učiniti.
Tako je “zbirka Rošić” završila na nepoznatome mjestu, možda u nekom trezoru, čekajući bolje dane koji ni do danas nisu stigli. Ono što je stari Rošić čuvao kao “vlastitu dječicu”, kupujući umjetnine po Beču i Londonu, nije izloženo da svi mogu uživati u savršenim umjetninama. Ginekolog Rošić bio je posebno osjetljiv na umjetnine, pazio je da budu zbrinute, odlazio je u posjet sinu Renatu koji je živio u Danskoj, a jednom, usprkos najavljenom posjetu, nije došao. Sin se zabrinuo, alarmirana je policija i u stanu su ga pronašli mrtvog. A zatim je Renato Rošić, uspješan poslovni čovjek i počasni konzul Danske u Zagrebu, poginuo u prometnoj nesreći.
