Udruga Kamensko: preporod radnica kao feniksa iz osobnih tragedija

878
Foto: Borna Kos

Razvoj i propast tekstilnog diva

Tvornica Kamensko nastala je za vrijeme Drugog svjetskog rata na obrancima Plješevice, između Bijelih potoka i Kamenskog gdje 1942. godine započela tekstilna proizvodnja. Nakon rata, proizvodnja je prebačena u Zagreb, na današnji trg Dr. Franje Tuđmana.

Propast tvornice počinje privatizacijom 1993. sve do 2010. godine kada dolazi do potpune propasti najperspektivnijeg tekstilnog diva u bivšoj Jugoslaviji. Kako će se otkriti godinama nakon štrajka radnica, tvornica je uništena zbog atraktivnog zemljišta na kojem se nalazi. Te 2010. godine privedeni i saslušani su Antun Crlenjak, Davor Vlačijević i Ninoslav Pavić, dok je raspisana tjeralica za Miroslavom Kutlom. Nije bilo skupljeno dovoljno dokaza u tom trenutku kako bi se sasluša trojac.

Iako su ovo samo činjenice o pokretu radnika u borbi za njihova prava. Tvornica Kamensko je za kvart u kojem se nalazila bila puno više od toga. Generacije djece koja su išla u kvartovsku osnovnu školu Petra Zrinskoga odraslo je gledajući radnike kako ulaze i izlaze kroz ogromna željezna plava vrata, kao u filmovima, tvornice. Vjerovatno su ih prožimali isti osjećaji kada bi izlazili iz svojih zgrada gdje su provodili većinu svojih dana, jedni učeći dok drugi šivaju odjeću s ljubavlju i iskustvom.

Hrvatska je zajedno s radnicima proživljavala agoniju kroz koju su prolazili. Radnicima nije isplaćeno čak 7 plaća zbog čega se oni odlučuju na štrajk glađu.

Udruga Kamensko

Udrugu su osnovale radnice kako bi si bile međusobna podrška usred emocijonalne i egzistencijalne krize. Želja im je ponovno pokrenuti tekstilnu industriju u Hrvatskoj, kao i zaraditi za život svojim rukama. Adresa udruge je Braće Cvijića 9 na Knežiji, iako je stari duh njihovih šivaćih igli, strojeva i iskusnih ruku ostao na trgu Dr. Franje Tuđmana, ovo je prilika za njihov novi početak.

U udrugu možete doći na tečaj šivanja ili ako želite popraviti komad odjeće. Za one koji se sami žele okušati u iradi odjeće gospođa Đurđa im poručuje neka pogledaju kemijski sastav materijala koji kupuju. Preprodavači često znaju mijenjati deklaraciju.

“Radimo na dva od tri poklonjena šivaća stroja. Josipovićka više ne radi jer ne proizvode dijelove za nju. Stvarno je puno pomogla na samom početku. Bandićka je isto korisna. Kitarovićka je specijalna pegla s vakumom.
Organizirale smo i crowd founding kampanju za udrugu, a s prikupljenim novcima kupile smo lektru, kompjuter za izradu kroja, laktaricu, specijalnu mašinu za šivanje košulja s francuskim šavom. Kupile smo i dvije englerice, dok nam je Savez cesta kupio novu rupičarku.
Posao u udruzi vodimo razumno, nikada nismo primile novac za našu osobnu korist.
Vrata naše udruge su uvijek otvorena za političare i neka pogledaju kako marljivo radimo.
Nikada ih nećemo javno podržati sve dok svi živimo u ovakvim uvjetima, gdje ljudi rade bez plaće i to se smatra normalnim” kaže gospođa Grozaj.

Foto: Borna Kos

Đurđa Grozaj, predsjednica udruge Kamensko

“Ja sam čitav svoj radni vijek radila u konstrukciji Kamenskog. Radili smo pripreme i sve što je potrebno za krojenje. Svaki dio tvornice imao je svoju priču. Mi smo tim, jedni bez drugih nemožemo. Od dizajnera do šivača, posao mora biti timski odrađen jer je onda proizvod savršen.
Ja sam došla u Kamensko 13. kolovoza 1980. Godine, bio je prekrasan sunčani dan. Imala sam tremu, sve je oko mene bilo novo, vojnički posloženo i nisam bila baš opuštena.
Moj prvi dan u udruzi Kamensko bio je potpuno drugačiji. Mi smo si same stvorile atmosferu koju prije nismo imale. Odmah na početku smo si zadale kako dolaskom ovdje moramo biti ispunjene, moramo se tome veseliti jer jedino tako možemo ostvariti savršeni rezultat”.

Gospođa Đurđa se svaki dan budi s misijom kako pomoći nekome ili kakvo dobro može učiniti za nekoga. Voli raditi s mladim ljudima i ispunjavaju ju inovativne stvari.
“Volim raditi s malim ljudima koji tek kreću. Tehnike koje se danas koriste za izradu odjeće njih nije bilo prije 30 godina.
Mladim ljudima treba naše iskustvo jer se naš zanat i tehnike godinama uče i opet ne znaš sve. Zbog toga dolazi do savršenog spoja, mi učimo njih i oni nas.
Uvijek dajem priliku mladim ljudima koji su spremni na izazov, a treba imati viziju i želju ostvariti rezultat”.

Kada je postala predsjednica udruge, gospođa Grozja imal je tri uvjeta koje je trebalo ispuniti.
“Prvi uvjet je bio zajednička borba za naša potraživanja, bile smo svjesne gdje živimo i koliko dugo ćemo čekati. Drugi uvjet je bio komunikacija s medijima kako ova priča ne bi ostala u ladici. Treći uvjet je bio “zajednički program preživljavanja”, nismo nikome htjele dopustiti da nas pretvori u prosjake. Želja nam je raditi i stvarati i nismo htjele dozvoliti nestanak svega što smo gradile. Sav taj talent i trud nije smio završiti na cesti”.

Upravo to što je imala viziju omogućilo je gospođi Đurđi nastavak borbe protiv zlih ljudi koji su ih željeli uništiti.
“Oni su nam ubili dušu. Neki su promijenili zanimanja, pa su postali dadilje ili čistači, dok su neki završili na psihijatriji. Oduvijek sam voljela posao koji radim i tu ljubav nitko ne može ubiti” rekla je Đurđa.

Problemi nisu nestali kada su osnovale udrugu, pa je tako jedna od članica doživjela vrlo neugodnu situaciju.
“Nikada neću zaboraviti kolegicu s kojom sam razgovarala do kasno u noć. Sve je počelo kada sam primila upit jednog poslodavca za radnicom. Ja, kao predsjednica udruge znala sam za svakog člana i članicu u kakvom je materijalnom stanju. Prioritet su bili oni u čijim obiteljima niti jedan supružnik ne radi.
Kolegica je živjela uz pomoć socijalne pomoći i svekrvine male penzije.
Znate kako je bila uzbuđena kada sam joj rekla za razgovor na koji je pozvana vezano uz potencijalni posao.
Kada je otišla na razgovor, došla je samo nakon sat vremena natrag kod mene.
Zabrinula sam se jer je razgovor trebao biti održan malo van Zagreba.
Kolegica mi je ispričala o tretmanu koji je doživjela s poslodavcem. Izvrijeđao ju je zato što nije uredna, nema frizuru i prednja dva zuba. Nadodao je kako na burzi ima puno ljepših za zaposliti.
Došla je do mene kako bi se oprostila i zahvalila za sav trud, jer nema više snage za borbu i odlazi doma kako bi se objesila.
Nikada neću zaboraviti što sam joj sve rekla i obećala. Kasnije, noćima nisam spavala jer sam razmišljala kako ispuniti obećanje. Nisam niti psiholog niti psihijatar, nisam se kome imale obratiti za pomoć.
Uspjele smo joj zajedno naći posao, također i njezinom mužu.
Nakon toga, otišla sam osobno do poslodavca i rekla mu kako ne zna kako je dobru radnicu izgubio, te kako će mu se to vratit” priča kroz suze gospođa Đurđa.

Prisjetila se svojih teških trenutaka dok je tvornica propadala.
“Bolje da ne znate kako sam ja preživjela 7 mjeseci bez plaće. Ja sam ostala udovica s 32 godine. Muž mi je umro greškom liječnika jer nisu prepoznali virusnu upalu pluća. Našla sam ga mrtvog doma kada sam se vratila s posla.
Pola godine sam vegetirala, samo sam pila apaurine, kada nisam spavala onda sam plakala. Prestala sam u trenutku kada sam shvatila koliko sam potrebna svojoj djeci.
Promijenilo me, počela sam iskorištavati dan u potpunosti, jer nisam znala hoću li sutra imati priliku to napraviti.
Po danu sam radila u Kamenskom, dok sam po noći radila krojeve za butike, kuhala, pregledavala domaće zadaće i peglala, spavala sam po dva sata.
Puno puta sam razmišljala o odustajanju, no drugi dio mene je gurao naprijed.
Obećala sam si sitne radosti u penziji kao odlazak na more ili operu.
Kada je krenula borba za plaće u Kamenskom, nisam imala nikakav “crni fond” jer sam imala male prihode.
Svakako sam se snalazila, s brašnom sam čuda radila., sama sam smišljala jela i šampon izrađivala, sve iz inata.
Znala sam micati namještaj kako bi pronašla koju kunu za brašno.
Živjela sam dan po dan, a u tih 7 mjeseci vlast nas nije zaštitila od minusa kako bi nam isplatili plaće. Sve su radnike pljenili. Meni su sve uzeli zbog neplaćenih režija. Bojala sam se vlastitog kaslića zbog plavih kuverti s ovrhama.
Ostao mi je samo štednjak kojeg su mi htjeli ovršiti. Molila sam ovršitelja na koljenima neka napiše kako me nema doma, jer ako mi to uzme nemam kako spraviti obrok. Ovršitelj se isprsio i rekao kako svi sada plaču, a kada je trebalo platiti nitko nije.
Nakon što je otišao, zaklela sam se kako ću sve svoje vrijeme pokloniti radnicima Kamenskog za promjenu stanja u kojem smo se našli.
Nikada nisam odustala štrajkanjem glađu kada smo prosvjedovali.
Isti ovakvim žarom sam se nastavila boriti kada smo dobile vlastiti poslovni prostor.
Nažalost, imale smo i tu nevolja. Pukla je cijev blizu Lidla i prostor je sav poplavio. Ja sam se poskliznula u toj vodi i slomila nogu. Dolazila sam 8 tjedana u taj prostor u gipsu kako bi pomogla izbaciti vodu van.
No to nije ništa naspram kada smo se borili za Kamensko onih 9 dana. Pala sam na 45 kila i toliko puta su me oživljavali, no nisam odustala. Moraš biti ustrajan u borbi ako želiš nešto promijeniti” priča gospođa Grozaj.

U udrugu Kamensko radnice sada dolaze zadovoljne i ispunjene. Gospođa Đurđa osobno se pobrinula kako bi radnice imale plaću kakvu zaslužuju. Trenutno surađuju s puno dizajnera, no i to ovisi od projekta do projekta. Sada nadoknađauju izgubljeno vrijeme radeći u tvornici.
“Potrudile smo se nadoknaditi sve što smo propustile u životu. Imamo besplatne masaže u poliklinici Polak, otišle smo u kino, kazalište i na operu po prvi put.
Nikada neću zaboraviti kada su samo zbog nas otvorili kino u City Centru One, ja zbog toliko suza nisam ništa vidjela, bile smo nekome važne“ s ponosom priča gospođa Grozaj.

Članice udruge isto tako su zaposlene i organizacijom modne revije na koju su jako ponosne.
“Organiziramo modne revije po različitim gradovima s nazivom “Jednako lijepa”.
Želimo pokazati velikim i malim modnim dizajnerima ljepotu svake žene ako ju se dobro uredi. Naši modeli dolaze iz svih slojeva društva, od odvjetnica, glumica i manekenki do samih radnica. Svaka od njih zaslužuje svojih 10 minuta u kojima se osjećaju posebno.
Osobno smatram kako se modna industrija previše odmaknula od onoga što bi trebala biti.
Smatram udobnost odjeće kao njenu glavnu funkciju, zatim možemo razgovarati o drugačijem dizajnu.
Imate dio društva koji nam donosi odjeću na korekciju i popravljanje. Uviđaju vrijednost toga što nose.
Često nam donose Murin kaput ili odijelo Kamenskog na popravak jer tvrde kako nema više takve kvalitete.
Poseban je osjećaj kada donesu odjeli iz Kamenskog na popravak. Prvo me stisne u grlu, zatim srce kreće tući i na kraju koljena klecaju.
Svaki put me preplave emocije, ma koliko teško, staro Kamensko je bilo naš drugi dom”.

Foto: Borna Kos

Dođite na eudkaciju u udrugu

“Mi organiziramo radionice šivanja za sve zainteresirane, kao i za bivše radnike. Sve sašivene predmete koje možete vidjeti u prostoru su naučili šivati polaznici radionica.
Često me pitaju kada ćemo prodavat neke stvari, mi još uvijek živimo pomoću narudžbi jer tako pokrivamo plaće i režije.
Trebala bi nam pomoć u pisanju projekta za nepovratna sredstva Europske Unije, ona bi nam puno pomogla u razvoju.
Naše edukacije pohađa sve više muškaraca i dizajnera koji dolaze sve više jer shvaćaju koliko je lakše raditi s osnovama šivanja.
Imate li želju naučiti šivati, sve što vam je potrebno je šivaća mašina i dobra volja, dok sve ostalo imate kod nas”.

Svima nama se dogodi kroz život želja za odustajanjem, no sjetite se radnica Kamenskog i njhove hrabre borbe za ono što im pripada. Nikada ne znate, možda njihova priča postane konac koji povezuje vaše ambicije.



Komentari