Žene koje su na svojoj koži osjetile beskućništvo u Zagrebu, nalaze se u marginaliziranijem položaju od muškaraca tijekom života na cesti, a do tih je saznanja došla istraživačica Paula Greiner s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu koja je provela istraživanje među zagrebačkim beskućnicama koje je objavljeno u novom broju časopisa Revija za sociologiju.
Greiner je obavila deset intervjua sa šest žena koje imaju iskustvo uličnog beskućništva. Uz to je koristila i terenske bilješke koje su dio širega kvalitativnog istraživanja, a u konačnici ju je sve to dovelo do zaključila da izazovi života na cesti uključuju osjećaje nesigurnosti i straha, nezadovoljene zdravstvene potrebe, nasilje i seksualno uznemiravanje te isključivanje iz javnih prostora.
U istraživanju je otkrila i koji su razlozi doveli do toga da žene završe na cesti. Među njima su stambene i financijske kriza, problema sa zdravljem i ovisnošću. Neke su žene na ulici završile zbog smrti supruga, raspada veze zbog partnerova nasilja ili odrastanja u sustavu socijalne skrbi.
Sudionice ispitivanja su imale osjećaj nepovjerenja i razočaranja u sustav, a otkrile su i da su imale nelagodu s obzirom na okruženje u prihvatilištu. Neke je takav osjećaj doveo i do toga da su radije izabrale ulicu unatoč smještaju u prihvatilištu.
Žene su marginaliziranije
Ispitane žene su imale od 27 do 57 godina, a na ulicama su provele od tri tjedna do više godina, dok je jedna ispitanica boravila u vagonima na Glavnom kolodvoru u Zagrebu.
Kada su u pitanju veze, četiri sudionice su rekle da su same, jedna je udovica, jedna razvedena, a dvije su tijekom intervjua bile u vezama s partnerima koji su također beskućnici.
Po pitanju obrazovanja, dvije su žene završile osnovnu školu, tri srednju, a jedna od njih ima i nekoliko godina fakulteta. Sve ispitanice su uz sebe imale važeću osobnu iskaznicu, a za radno iskustvo su navele kako imaju od jedne pa sve do 30 godina. Dvije ispitanice nemaju zdravstveno osiguranje.
Naime, u istraživanju se potvrdilo da se iskustva žena u beskućništvu razlikuju od iskustava muškaraca, a razlog tomu leži u rodnoj nejednakosti. U istraživanju se navodi da su žene ponekad višestruko marginaliziranije od muškaraca, a najčešće je to zbog dobi, etniciteta itd..
Otkriveno je i kako su žene češće izložene fizičkom i seksualnom nasilju, kao i zdravstvenim rizicima, a u istraživanju su istaknule da osjećaju veći strah i nesigurnost.
Izjasnile su se kako su najviše vremena provodile u centru grada, a kao razlog su navele lakše preživljavanje. Ipak, prostori im nisu bili često dostupni, a i ako jesu to se odnosilo na određeno doba dana i pod određenim uvjetima.
Žene su skrivale svoje beskućništvo
Greiner je zaključila kako je u istraživanju vidljivo da je ulično beskućništvo u Zagrebu iznimno regulirano, ali na mnoge načine kriminalizirano za što navodi nekoliko zakona koji to čine izravno ili neizravno. Kao primjer je navela da osobe koje nemaju prebivalište ne mogu imati osobnu iskaznicu, dok ih s druge strane Zakon o prekršajima kažnjava po odredbama o skitnji ili prosjačenju, uključujući i protjerivanje.
“Zbog prisutnosti na etnografskom terenu, mogu zaključiti da policija primjenjuje represivne mjere i često tjera i nadgleda žene u beskućništvu”, kaže istraživačica.
Žene su skrivale svoje beskućništvo, čak i među osobama koje su i same u beskućništvu, a neke su od ispitanica priznale da su radije odabirale glad nego odlazak u pučku kuhinju.
Kada su u pitanju vrline, žene su isticale svoju snagu, vjeru u sebe i ponos, brojna radna iskustva, a naglašavale su i kako nisu pristajale na neke radnje kao što je prošenje, krađa, niti su se odavale drogama i alkoholu, što se često vezuje uz beskućništvo, navodi autorica.
“Unatoč sve većem broju žena beskućnica, u Hrvatskoj nema dovoljno istraživanja niti se prepoznaje ozbiljnost situacije s beskućništvom uopće, osobito njegove rodne dimenzije, a rad jasno pokazuje da je upravo rodna dimenzija često ključna za iskustvo beskućništva”, zaključuje se u istraživanju.
