TKO SE SJEĆA STARE TREŠNJEVKE? Ova je Zagrepčanka napisala prekrasnu pjesmu o svom kvartu kakvog ga pamti

Facebook

Zagrepčani iz dana u dana pokazuju koliko vole svoj grad. Rade mu posvete, i često im služi kao muza u njihovom umjetničkom izričaju.

Tako je poslužio i ovo Zagrepčanki koja je u Facebook Grupi “Naša Trešnjevka, naš kvart” napisala predivnu pjesmu o svom kvartu, kakvog ga pamti još iz djetinjtva.

Trešnjevka je inače jedan od starih zagrečačkih kvartova koji je kroz godine doživio svoju potpunu transfromaciju. Od 1967. godine, kada je prvi puta službeno ušla u sastav grada Zagreba kao jedinstvena općina, do danas je starosjediocima postala potpuno neprepoznatljiva.

Upravo o tome govori i ova pjesma koja je dirnula mnoge i zaradila samo riječi hvale ispod objave.

Trešnjevačka duša

Reči mi Cobra, jel morti znaš,
kam zrušena hiža dušicu skrije?
Nove mi hiže tak prazno zglediju,
veselije bile su prije.
Stare su hiže skup z nama živele,
iza plotov, cvetjem zakrite.
Veselje su gledale, nosile križ,
galame i smeha bile su site.
Gruntam si, gdi je sad mitnica,
Vurovčica i mala Vrgoračka.
Nema ni Buhare, ni Babinjaka,
kam se je skrila duša – Trešnjevačka?
Cobra moja, a želja me vleče
da se povrnem vu davne dane,
kad sam po svojem vrtu popevala,
marelicu trgala s grane.
Iz Puljske, Dobriline, Selske,
za naš lepi vrt svi su znali.
Tatek je moral i stražu čuvati,
jer su fakini kuruzu krali.
Al nove dileme, nosi nam vreme.
Rihta Trešnjevku, miriše na art.
Sad sve je puno modernih zgrada,
već ne prepoznaš svoj rodni kvart.
Ipak, nije sve prešlo kvragu.
Još tu i tam duha se najde,
prek Horvaćanske i Jarunske ceste
prema Jarunu ako se zajde.
Tu Gredice još čuvaju hižice,
zelene vrteke i veš na štriku.
Miris roštilja kod NK Save,
još se vleče k jarunskom guštiku.
Tu vreme sporije noge povlači,
a morti i moje misli posluša.
Viš’ Cobra, nekaj si gruntam:
tu još živi Trešnjevačka duša.
Maja Cvek – Knežijanka, Zagreb, 2003.-2020.


Komentari