Odolijevaju Bandićevim bagerima: Ovo su posljednji autohtoni zagrebački kvartovi

Gradska četvrt Maksimir jedan je od rijetkih dijelova Zagreba koji je tijekom Bandićeve vladavine ostao neoskvrnjen. Ovaj zeleni biser često se spominje kao kvart u kojem se još uvijek može osjetiti pravi zagrebački štih, kvartovska spika i autohtoni ulični zagrebački šarm.

Bukovac, Remete, Ravnice, Jordanovac, Dotrščina, Kozjak, Ružma…. u koji god dio Maksimira zađete možete biti sigurni da ćete osjetiti dobri duh Zagreba.

Doduše, u skladu s vremenom, i ove kvartove dohvatile su neke promjene. Tako na Ravnicama obiteljske kuće polako uzmiču pred gradnjom stambenih zgrada, dok su lice Bukovca neznatno izmjenile urbane vile. Ipak, ovi kvartovi mogu biti zadovoljni jer su ove promjene posljedice novog načina života, a ne Bandićevih bagera.

“Na Ravnicama jesu niknule neke nove zgrade, no kvart kao kvart zadržao je svoj šarm, kvartovski način života, naše najdraže birtije koje su tu od pamtivijeka i prepoznatljivu fakinsku dušu”, kazala nam je jedna Ravničanka.


I oni su Bukovca imaju se s čime pohvaliti, unatoč kozmetičkim promjenama koje su se dogodile na bregu.

“Bukovac više nije malen i ceste su uglavnom sređene, na njemu su počele rasti urbane vile, a svako malo neka se mlada nogometna nada ili glazbeni umjetnik dosele u naš mali raj. Bukovac se jako razvio, i moja ulica je asfaltirana (dapače, 3 godine za redom), ali taj duh koji ima ostao je neoskrvnjen pa možemo zahvaliti gradonačelniku kaj gore nije poslao bagere”, otkrila nam je Zagrepčanka s Bukovca.

I dok neki dijelovi grada svakodnevno vode bitke protiv kopanja i gradnje objekata koji njihovim kvartovima nisu potrebni nego ih nagrđuju, Maksimir se može pohvaliti naseljima čiju ljepotu bageri nisu pregazili.

Istina, na Sveticama je ostao “preoran” prostor, a gradonačelnik je još u ožujku najavio projekte koji bi trebali potpuno izmijeniti lice ove gradske četvrti.

“Ja već vidim kako će to izgledati. To će biti jedan od najljepših dijelova grada.”, izjavio je tom prigodom gradonačelnik, a poučeni primjerom “uljepšanog” Kvatrića možemo se samo nadati da će, u skladu s gradonačelnikovim poimanjem obećanja,  ovi projekti još neko vrijeme pričekati.

Sve ljepote zelenog dragulja

Maksimir je Zagrebu je pripojen tek 1900. godine, a Maksmirska cesta bila je prometnica kojom su se vozile kočije prema Varaždinu. Sama Maksimirska cesta bila je “meka” za obrtnike pa su se na njoj smjestile brojne obrtničke radionice kojih je danas, nažalost sve manje. Najpoznatija od tih radionica, svakako je urarska radnja Lebarović koja brine o gradskim satovima.

Maksimir krase i brojne vile i prekrasni ljetnikovci s potpisom najznačajnijih arhitekata, kao što su Antun Ulrich i Zlatko Neumann. Ova zagrebačka zelena oaza, iako kasno pripojena Zagrebu, slovila je kao jedan od najelitnijih zagrebačkih kvartova, o čemu nam govore pročelja još uvijek impresivnih kuća.

Danas otužno zapuštene, grčevito čuvaju tragove svog nekadašnjeg blještavila i sjaja. Još uvijek šarmantne, s daškom nekadašnje elegancije nastoje odoliti zubu vremena te prkose godinama koje ih stižu. Njihova zanemarenost u sjeni je ljepote koja ne kopni, no opet je dovoljno prisutna da ostavi trag gorčine.

Šetnja Maksimirskom počinje kod Kvaternikovog trga, a nastavlja se preko parka Maksimir, kultnog Dinamovog stadiona pa sve do “slatke priče na rubu grada”- tvornice Kraš. Ovaj “zeleni kvart” svoje ime duguje upravo parku Maksimir, jednom od najstarijih i najljepših europskih parkova.

Biskup Maksimilijan Vrhovec uredio je ovaj gradski perivoj i otvorio ga za javnost 1794. godine te tako gradu darovao jedan od danas najprepoznatljivijih, gradskih simbola.

Odmah preko puta, nalazi se stadion čija povijest seže u 1912.godinu, kada je pripadao HAŠK-u. Na ovom travnjaku igrala su najveća nogometna imena, a predivna sportska priča već godinama zjapi uništeno, mogli bismo reći- sravnjeno sa zemljom.

Maksmir se može pohvaliti i dijelom koji spada pod zaštićeno kulturno dobro- Željezničkom kolonijom, ali i velikim imenima koje je iznjedrio- poput agramerskog romantika Zvonimira Milčeca.

Autor: Nikol Boljfetić, foto: Ivan Klindić

Komentari