Generacije Zagrepčana palile su svijeću podno starih gradskih vrata, klečeći na hladnom betonu upirući pogled pun nade ženi svih žena – Majci Božjoj od Kamenitih vrata. Brojne molitve su uslišane, a zahvale ispisane na starim zidinama koje svjedoče o toliko željenoj utjesi.
Majka Božja od Kamnitih vrata dio je naše svakodnevnice, a kako je postala zaštitinicom našega grada ispripovijedala nam je Zagorka.
“U noći pojavio se požar u krčmi na Dvercima, a Manduša je sliku Majke Božje odnijela svojoj kumi uz Kamenita vrata. Razorni je požar opustošio sve od Dverci do Kamenitih vrati.
Građani grada Zagreba stoje na zgarištu. Duboka im bol u licima i dušama. I Manduša iz krčme na Dvercima stoji s njima i lije suze za slikom svoje Majke Božje uz koju je vezala staru priču o postanku najdražeg joj grada.
Kopaju građani prah i pepeo na garištu. Odjednom krik ljudstva prolama zrakom. Krik čuđenja – strahopoštovanja – zanosa! Iz praha i pepela digoše sliku Majke Božje. Ljudi stoje – drhću, šapat ide od usta do usta.
Barilec: Sveti Bože! Rub slike uhvatio je plamen, a onda se zaustavio!?
Plemenščak: Predstavio se, poklonio svetosti lika Bogorodice i ugasnuo!
Manduša: Sve je izgorilo, sve – samo Majka Božja ostaje u gradu našem! Čudotvorna Majka Božja!
(…) Kleče građani pod svodovima stare kule na Kamenitim vratima. U polumraku drhću svijeće u njihovim rukama. Ljepota djevojka Manduša svetu sliku Majke Božje, izvađenu ispod pepela, prisloni o zid stare kule i kliče glasom zanosite duše:
Majka Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove!… I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih!… I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!”…
Majka Božja od Kamenitih tako postaje zaštitnicom grada.