“Nije nas strah zime. Zagreb živi punim plućima bez obzira na koronu i potres. Priviknuli smo se na život u novim okvirima, nema odustajanja. Dan po dan. Istina, bila je u prvo vrijeme, na proljeće, panika. Ali Zagrepčani imaju naviku izaći. Popiti kavicu ujutro, otići na piće navečer. Nedostaju turisti, to stoji, ali oni će se vratiti. Pa sjetimo se kako je grad izgledao prije pet–šest godina. Nije bilo toliko stranaca, tek je turistički eksplodirao prije četiri godine. Dakle, već smo mi u sličnim uvjetima radili”, govori Saša Mamilović, prvi čovjek Štorije i restorana Ribice i tri točkice u Preradovićevoj reporteru Večernjeg lista koji je odlučio provjeriti spava li metropola zimski san u vrijeme koronavirusa.
Otkrio je, naravno, da ne spava. Zadesile su ovaj glavni grad i koronavirus i potres, no ono najvažnije, njegovi ljudi, ostali su stoički stajati.
“Subota, večer prije potresa, 21. ožujka ako se ne varam. Mi u restoranu, panika zbog korone velika, iz Italije stižu crne vijesti. A na vratima se pojavi par i kaže: “Buona sera”. Talijani! Muž i žena došli na večeru. I gledamo se svi u čudu, što sad? Tko će ih poslužiti? Na kraju sam ih ja, kao kapetan restorana, poslužio. Preuzeo odgovornost. Gost mora dobiti što je naručio”, govori Mamilović koji tvrdi i kako niti jedan zaposlenik nije dobio otkaz zbog koronavirusa. Rade kao i uvijek.
No, svoj su kapacitet morali smanjiti u kazalištu Kerempuh.
“Prije je kapacitet bilo 519 mjesta, i nakon HNK mi smo kazalište s najvećim gledalištem. Danas je kapacitet 165 mjesta. Svaki drugi red je prazan, razmak je između gledatelja. Na sreću, sad smo puni, no krajem svibnja krenuli smo stidljivo. Rasplakao sam se kad smo na prvoj izvedbi Gruntovčana, koji su prije ‘lockdowna’ bili rasprodani, imali 48 ljudi u gledalištu”, ističe Roman Šušković Stipanović, voditelj Kerempuha.
“Tih je 48 ljudi toliko jako pljeskalo poslije te prve predstave nakon “lockdowna” da su pljeskali i za onih 471 koji nisu došli. Glumci su se vraćali na poklon četiri puta, to je trajalo. Glumce je to toliko ganulo da su oni pljeskali ljudima u publici”, dodaje.
“Mnogi od naših vjernih gledatelja dolaze, ali nema grupa umirovljenika, nema grupa iz kolektiva, odnosno tvrtki, nema srednjoškolaca. Prije je bilo vrlo malo ‘solera’ u publici, po predstavi je možda dvoje ili troje došlo na blagajnu kupiti tek jednu ulaznicu. Danas ih u gledalištu ima desetak i više koji sami dolaze”, govori.
Oni koji nisu na predstavi, najčešće su ispred HNK. Ta grupacije nerijetko su mladi ljudi koji oživljavaju ulice grada koji je iza 23 sata pust.
No, ugnijezdili su se Zagrepčani i u obližnje restorane. Restoran Noel, jedini u Zagrebu s Michelinovom zvjezdicom, pun je.
“Ljudima je dosta skrivanja i straha. Mnogi su se ipak opustili, i dalje se pozdravljamo laktovima, ali sve češće nam pružaju ruku. Jedino nas maske na licu podsjećaju na to da epidemija traje. Važno je reći da smo vratili u restoran lokalnu publiku, a i ti stranci koji dolaze, dolaze jer mnogi sad ne odlaze iz Europe, nego se vrte u ovom kvartu. I to je plus”, zaključuje prvi čovjek restorana, Ivan Jug.
