Poduzetnica i inicijatorica otvaranja Muzeja Zagreb 80’s Anastasija Knežević iz hladnog Sibira doselila se u Hrvatsku tijekom devedesetih. Trenutno stanuje na zagrebačkoj adresi, a oduševljenje što je svoj dom pronašla u Lijepoj našoj ne skriva. Koliko se razlikuje život u Sibiru od onoga u Hrvatskoj, što najviše voli u Zagrebu te kako je došla na ideju otvaranja muzeja “Zagreb 80-ih” u Radićevoj samo su neke od zanimljivih tema o kojima je pričala za Zagreb.info.
U Hrvatsku ste se doselili za vrijeme Domovinskog rata, kako je to izgledalo?
Doselili smo u Podravinu, u mali i lijepi gradić Ludbreg. Tamo zbilja stranci ne dolaze baš, mislim da smo bili prvi pa smo zbog toga bili izuzetno velika „egzotika“ za domorodce. Kad smo po prvi puta otišli kod bake u susjedno selo, ona je razglasila cijelom selu da joj dolazi snajka iz Sibira s kćeri. Bio je to veliki šok. Cijelu večer su ljudi dolazili traktorima iz sela i okolice da nas vide. Sjećam se kako mi je bilo neugodno te sam se osjećala vrlo vrlo čudno. Što se tiče rata, u Podravini se nije to osjetilo, ali osjetio se strah u narodu.
Po čemu se najviše razlikuje život u Sibiru od života u Zagrebu?
Sibir je vrlo surov. Općenito Rusija ima takvu čvrstu narav, energiju duh. Hrvatska i Rusija su sasvim dvije različite kulture. Čeliče nas od djetinjstva, maksimalno i bez poštede. Od discipline, preživljavanja, samostalnosti pa do velike konkurencije. U Zagrebu je sve jako opušteno. Meni ovdje prava bajka i „wellness“ život nakon Rusije.
Koju biste naviku kod Hrvata izdvojili kao najneobičniju?
Boje se propuha, a tu su i svakodnevni razgovori o vremenu.
Koje vam je najdraže mjesto u Zagrebu?
Nema najdražeg, Zagreb je naše malo čudo. Osjeća se utjecaj Beča i te neke finoće, toliko je topao i šaren. Imamo sve; Sljeme, čarobne parkove s jezerima, Bundek i Maksimir, šume i zelenilo, a jezgra je posebno lijepa šarmantna s predivnom arhitekturom, sadržajna i kulturno šarolika. Okolica je također san snova, Samobor, divno Zagorje, nema kaj nema…
Vaše mišljenje o gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću?
Njegova djela će pokazati kakav je. Samo naša djela ostaju nakon nas. Čudno da u 2022. godini imamo Jakuševac, ali eto to je taj dašak balkanskog područja. Bilo bi preidealno da je suprotno. Vidi se da je kraj Tomaševića kvalitetna i cjelosna žena, njegova muza. Od mene ima veliki naklon ako je to čovjek čistog i velikog srca, koji žrtvuje svoj život za dobrobit sviju. Veliko je to odricanje, ali očito je dobio takvu životnu misiju. Treba takvim ljudima biti zahvalan i poduprijeti ih s puno ljubavi i zahvalnosti. Čekamo djela.
Otvorili ste Ruske delicije, možete li nam reći nešto više o tome?
Tako je. To je bila moja prva poduzetnička priča. Putujući diljem Europe vidjela sam da u svakom gradu postoji Ruska kuća ili trgovina gdje se mogu kupiti delicije iz cijelog bivšeg SSSR-a-armenijski konjaci, gruzijska vina, kavijar, dimljena riba, sibirski ravioli, ekskluzivne ruske marame originalne iz manufakture Pavlovog pasada s preko 300 artikla. Poželjela sam da i Zagreb ima takvu trgovinu. Mašta je počela raditi, korak po korak, prvi puta sam spojila poduzetništvo i majčinstvo te iskreno uživala.
Kako to da ste se odlučili na prodaju trgovine?
Vjerojatno ruska škola, ne vežem se na ništa i na nikoga. Slušam isključivo intuiciju i srce. Život je za mene igra i skupljanje iskustva. Jako volim novitete u poslu, brzo se zasitim i trebam stalno nove izazove. Zbog toga sam trgovinu prepustila nekome tko će oplemeniti s dodatnom vrijednosti moj rad i upravo se to dogodilo!
Što je to “sestrinstvo Anastasija”?
To je pak moja životna misija. Kroz kundalini praksu, duhovnu literaturu i prvenstveno moj životni put, srce je pronašlo put i povezalo sa umom. Velika je to nagrada. Žene ne shvaćaju svoju odgovornost na planeti, svrhu postojanja te značaj svojih postupaka i time djelovanja na svijet. Žena može napredovati samo putem druge žene, a cilj tog projekta je širenje ljubavi među ženama. Veliki je to posao koji ove godine počinje s radom.
Kako ste došli na ideju otvaranja muzeja 80ih?
I tu je sudbina imala svoje prste. Još u ranim dvadesetima sam posjetila muzej DDR- u Berlinu. Kad sam tražila nadahnuće za nešto novo, samo se vratila slika Berlinskog muzeja. Isprva sam muzej 80ih željela da nazvati “Yugoslavian beauty”, međutim tadašnji suprug se jako uplašio tog naziva, jer eto Hrvati imaju problem s tim dijelom prošlosti pa je nastao „Museum Zagreb 80s“. Prošlost je takva kakva jest, a bili ste najbogatija socijalistička zemlja na planeti. To je lijepo.
Ja sam također rođena u tom zlatnom dobu. Osamdesete su kao dekada dobili planetarni naziv „Golden years“ jer se uz to veže ogromno ljudsko zajedništvo, novi glazbeni smjer, slobodna erotika, luda moda, bezbrižnost i život u sistemu.
Što posjetitelji mogu očekivati od tog muzeja?
Muzej kroz potpunu interakciju posjetitelja prikazuje kako je živjela jedna dobrostojeća zagrebačka radnička obitelj i što je sve posjedovala u toj dekadi. Imamo sveukupno šest soba.
