Zagrebu kronično nedostaje parkinga.
Svi smo svjesni situacije s parkingom u glavnom gradu, ponekad se čini da bi se Zagrepčani najrađe parkirali jedni na druge jer nemaju gdje. Grad nam je prenapučen automobilima, a parkinga vječito nedostaje.
Vozači se tada parkiraju na nogostupe, čak i na zebre, a ponekad i upale sva četiri, “samo dok nešto ne obave”. I ovo sve je njihova krivica, a što kada parkinga ima, ali ga se ne može korisiti jer je na njemu terasa kafića? Gdje onda? Površine namijenjene za pješake čine se kao jedini izbor.
Autor teksta u nastavku na svom blogu požalio se na problem parkinga u Sigetu.
Ne broje mi se proslijeđivanja Zagrebparkingu, Uredu za prostorno uređenje, komunalnom redarstvu, MUP-u.
U biti, proslijeđivanja me raduju. Znače da netko radi, vrijedno osam sati dnevno prosljeđuje drugome.
Posao snova. A i uprava, vlast, odgovara građanima, prepoznaje njihove interese i probleme.
Utoliko, velika brojka proslijeđivanja usrećila me.
Posebno me raduje kad je sustav živ.
Recimo, one crne komunjare nekad sedamdesetih godina procijenili su da za dvije zgrade sa šest ulaza treba stotinjak parkirnih mjesta
Slobodnotržišne trendove privatizacije parkirnih mjesta pokretnim stupićima pasmaterkomunjare su srezale; parking je imao biti javan, svačiji, ničiji.
Zato me raduje jer je sustav živ.
Jer sad znamo, vlasnik zemlje je Grad. Vlasnik komercijalnu koncesiju (parkinga na zemlji) izdaje, recimo, Zagrebparkingu.
No, jer živi sustav kuži da je prihod od mjesečne parkirne karte smiješan u odnosu na prihod i usputna maziva vlasnika birtije, koji bi parkirao terasu na parking, živi sustav mu fino po važećim propisima (plus te minus) izda dozvolu.
Ne bi toga bilo u socijalizmu; bircevi u birceve. Sada, fino, birc parkiraš od travnjaka do parkinga. Preko. Travnjaka. I parkinga. I pinka sama dolazi.
A jer se u živom sustavu pinka na pinku lijepi, vremenom se na parking parkira pola tuceta terasa birceva. Svako preko barem četiri mjesta.
A jer gosti kafića samo dođu na trosatnu kratku kavu (u veliku šalicu, sa malo toplog mlijeka, sojinog), naravno nisu blesavi plaćati parking. Pa nismo u socijalizmu.
Stanu gdje ima mjesta. Posred, uz, ispred. Posebno ispred. Ispred nečijeg auta ili praznog parkirnog mjesta.
Ti kao tukac sa mjesečnom parkirnom kartom i punim gepekom fino kruži. Ako se uspiješ okrenuti, jer nema mjesta. I ako iza tebe nije naredano još par “klasa optimist”.
Komunalno redarstvo se smatra nenadležnim; to policiju. Policija nema veze sa terasama kafića. Ured za prostorno fino sroči dopis, kako svi tendoparkirači imaju dozvole za parkiranje terase na parking. Naravno, tvoj je upit proslijeđen par puta, ponekad uz pojašnjenje nenadležnosti.
I tu te onda stvar raduje, na kraju.
Jer nije svo zlo u zujanju šopingcentrovskog trafoa, u brodskom dimnjaku pekarne, koji ti prolazi kraj balkona, u otpadu pekarne u smetlarniku stambene zgrade (štakorima se ne gleda u zube); nije problem u drugom brodskom dimnjaku, koji vonj luka i ćevapa iz mokrog podruma zgrade vodi prema krovu.
Nije problem što restoran gajbe sa pićem drži u smetlarniku.
Nije problem niti što pola stanara ne plaća pričuvu, a ulaz djeluje kao da pola stanara ne plaća pričuvu.
Velim, nije problem.
Sve je po zakonu. Živog sustava.
p.s.
Uputio sam dopis gradu; zanima me, mogu li svoju Ladu Nivu zaćerat’ na parkirno mjesto, koje plaćam, iako se na njemu nalazi pokretna terasa kafića. t.b.c.
