Ljubav kroz najljepše stihove poezije…

“Ispričali smo ramenima i rukama nešto što u prevodu na disanje znači: Ljubav.” – Miroslav Mika Antić.

Jednostavno – ljubav.

ljubav10

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.


Ljubav je ipak jača od svega.

(…)

Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

Meša Selimović.[/box]

 

ljubav7

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Sjećat ću se poljubaca
naše usne sirove sa ljubavlju
i kako si mi dala
sve što imaš
i kako sam ti ja
ponudio ono što je ostalo
od mene,
i sjećat ću se tvoje male sobe
osjećaj da si tu.
svjetlo u prozoru,
tvoje ploče,
tvoje knjige,
naša jutarnja kava,
naša popodneva, naše noći
naša tijela prolivena zajedno
spavaju,
mali tokovi koji struje,
neposredni i vječni,
tvoja noga, moja noga.
tvoja ruka, moja ruka.
tvoj osmijeh, i tvoja toplina
zbog kojih se ponovo smijem

Charles Bukowski.[/box]

ljubav5

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.
Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.
Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.
Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.
Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,
al’ valcer poče…
I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

Enes Kišević.[/box]

ljubav6

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Kako da zadržim dušu svoju
da se k tvojoj ne vine?

Kako bih je
preko tebe uznio u visine?

O, kako bih je skloniti htio
uz nešto izgubljeno na dnu tmine,
uz jedno mjesto, strano i tiho,
čiji se talas ne bi raznjiho
kad se talasaju tvoje dubine.

Al sve što dirne tebe i mene,
ko gudalo nas zajedno prene.

Glas dviju struna, o mi to jesmo!

Čijeg smo samo to glazbala zvuci
i koji nas svirač drži u ruci?

O, slatka pjesmo!

Rainer Maria Rilke.[/box]

ljubav4

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu. 

Konstantin Simonov.[/box]

ljubav9

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Vesna Parun.[/box]

ljubav8

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Prije mnogo i mnogo godina
u carstvu kraj mora to bi
djeva je živjela koju su zvali imenom
Annabel Lee.
S tek jednom je živjela mišlju
da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete, i bila je dijete
u carstvu kraj mora to bi
al više nego ljubavlju mi smo se ljubili
ja i Annabel Lee.
I zbog toga nebeski krilati serafi
bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
u carstvu kraj mora to bi,
vjetar se spusti iz oblaka noću
sledivši moju Annabel Lee:
I došli su plemeniti rođaci njeni
meni je oteli
da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba
ni upola sretni ko mi,
da to je razlog
kao što znaju u tom carstvu kraj mora svi
što noću je vjetar iz oblaka došao
i sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača
od ljubavi mnogih
što su stariji bili nek mi,
i mudriji mnogo nek mi,
i niti anđeli gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec
da sne ne donese o lijepoj Annabel Lee
kada zvijezde se stvore
vidim kako gore tek oči Annabel Lee.
Tako ležim kraj svoje drage,
do zore, svoje drage, drage
života i mlade
u njezinoj grobnici uz more,
u njezinom grobu uz šumorno more.

Edgar Allan Poe.[/box]

ljubav2

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]voljet ću te
i kad te prestanem voljeti
ne zbog toga
što je i kako je bilo
već zbog svega
što nam se nije
dogodilo

Ana Horvat.[/box]

 

FOTO: Ralph Morse
FOTO: Ralph Morse
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]O tebi neću govoriti ljudima.

Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.

Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.

Desanka Maksimović.[/box]

Komentari