Sjetite se Zagrepčani tu i tam one stare pjesme “Moj Zagreb tak imam te rad” jer se i Zagreb tu i tam rado sjeti nas, a iako nas nemre opjevati, ipak nađe on načina da nam kaže da nas voli.
Možda nam nekada i ide na živce što smo stalno po nekim gužvama, u automobilima zapinjemo u velikim prometnim zastojima, u tramvajima se svi stišćemo kao ribice u konzervi, na trgovima se sudaramo jedni s drugima i svatko od nas neki put se naljuti na Zagreb što je tako mali. Možda nam nekada zasmeta sva ta vreva i poželimo pobjeći od gradske atmosfere negdje daleko, no, onda nas naš Zagreb podsjeti da on nije bilo kakav grad.
Iako nam on ne može riječima reći što misli o nama, ne može nam reći “sorry kaj sam te naljutil”, ne može nam reći koliko je lijep i poseban, ne može nam doviknuti, “Ej, ti Purgeru, vidi kak sam danas lepi”. No, naš Zagreb tu i tamo zna, nekim svojim čarobnim putevima, poslati poruku nama nervoznima i arogantnim Zagrepčanima.
Baš danas nam je naš grad pokušao poslati poruku uz pomoć predivnog i očaravajućeg nebeskog svoda. U vrijeme kada se uglavnom svi vraćamo svojim kućama, kada smo svi na ulicama, Zagreb je zasjao u svome predivnom sjaju.
Nebo se prelijevalo u najljepšim bojama, a svatko tko se našao vani barem je na nekoliko sekundi ili čak minuta zurio u divno nebo iznad našeg Zagreba. Sjetite se Zagrepčani tu i tam one stare pjesme “Moj Zagreb tak imam te rad” jer se i Zagreb tu i tam rado sjeti nas, a iako nas nemre opjevati, ipak nađe on načina da nam kaže da nas voli.
