Jednodnevni ‘odmor’ od zagrebačke gradske vreve.
Jesen je stigla, dunjo moja, a s njom i, barem za mene, najljepšio dio nje u Zagorju – berba grožđa.
Najljepši neplaćeni posao, obilje sunca, veselog, radišnog društva i ‘kušanje’ ukusnog, slatkog grožđa ljepljivim prstićima nastavljamo brati grožđe uz divan pogled na zagorska brda i doline.
Rano dizanje kada ni pijetao nije zakukurikao, kava za razbuđivanje, nešto za prigristi da dobijemo na snazi kao pravi berači, a često se nađe i koji domaći aperitiv jer je, uz hranu, to ipak daje malo jaču dozu snage.
Postoji nekoliko sorti koje poberemo u jednom danu – Izabela, Sauvignon, Chardonay, Merlot, Rizling,…
Skupi se velik broj ljudi jer, kada imate 4-5 vinograda, potrebna vam je snaga velikog broja vrijednih ruku i spretnih nogu jer malo nepažnje – već ste na podu zbog skliskog terena, tim više ako ste na brdovitijem području. Ono što je u Zagorju fascinantno i divno su berači – ljudi koji su od ranog jutra veseli, dobro raspoloženi za branje, smijeh i razgovor, a uvijek se nađe netko tko ili zapjeva ili sa sobom ponese mali radio. Oni su vrijedni ljudi kojima rad nije težak, naprotiv, uživaju u njemu i u njihovom danu teško da će se naći mjesta za ljenčarenje.
Neizostavan dio branja je ‘kušanje’ i otkrivanje što se to krije među zelenim krošnjama, a ove je godine grožđe bilo toliko ukusno i slatko da poželiš sve pojesti, a ne pobrati, koliko god su ti prsti ljepljivi; užitak je jednostavno veći i jači od tog. Naravno, uvijek postoji kanta u koju se stavlja ‘malo bolje’ grožđe kojim se ljudi kasnije slade kod kuće, a i zasluženo nakon višesatnog branja i rijetkih pauzi od tek pet minuta.
Jedan od gotovo ‘smrtnih’ grijeha za vrijeme branja su ‘popadale’ bobice grožđa po podu jer, kako kažu ‘moji stari’: “Svaka je bobica jedna kapljica vina.”
Nakon što popunimo vreće, do čega dođe jako brzo u kratkom roku, dolaze kršnih momci na traktoru koji zatim natovare sve silne vreće i voze ih nazad do klijeti na proces muljenja i prešanja. Vjerojatno najbolji dio jer si uvijek u društvu, pijuckaš vino i usput prešaš.
Nakon nekoliko sati penjanja po brdima, branja, smijeha, kad-je-svadba pitanja, razgovora – završavamo i slijedi tradicionalno ‘fućkanje’ koje označava uspješan kraj berbe. Potom cijela beračka ekipa odlazi na zasluženi odmor u kuću domaćina, sjedne za stol na kojem nas već čeka obilan ručak – nekoliko vrsti mesa, zagorski mlinci, domaći krumpir,… sve ukusno, zdravo i domaće, napravljeno sa srcem vrijednim i iskusnim rukama divne bake.
Ubrzo nam se kapci počnu spuštati, no mi smo sretni jer znamo da je ovo najljepši neplaćeni rad ikad iz kojeg će se ‘izroditi’ najbolja plaća: odlično domaće vino, dok nam je duša puna, a oči nam se cakle.
Iako se Zagorce najčešće etiketira kao najveće pijance i tu priča staje, riječ je o toliko divnim, dragim, veselim i radišnim ljudima! Osmijeh na licu prije i poslije posla koliko god trajalo i koliko god teško bilo. Danas nam je s 20 i 30 i nešto godina teško neke napraviti osnovne stvari, dok čudo-bake od 70 godina same mogu prekopati sva polja u svom težem zdravstvenom stanju.
Svjež zrak, priroda, obilje sunca i dobrog društva pravi su lijek za tijelo i dušu! Maknite se ponekad od gradske vreve i udahnite seoski zrak, gdje god to bilo!
