Godinama skupljamo sitnice, detalje, događaje, a u jednom trenutku moramo se pognuti pod težinom tereta na leđima…
“Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen.” , napisao je Ernest Hemingway i ogolio ljudskost. Život nam pruža divne trenutke, no ponekad piše tragedije i drame s kojima se jednostavno moramo nositi.
Ljudska prilagodljivost fascinantna je stavka našeg bića. Prilagodimo se svakoj situaciji i koračamo dalje kroz život, skupljajući događaje i uspomene koji su sastavni dio našeg putovanja. Breme na leđima postaje sve teže, a u jednom periodu života moramo se pognuti pritisnuti tom težinom. Unatoč teretu, poginjemo se, ali ne odustajemo.
Bore na licu pričaju životu priču, a otežan hod otkriva put kojim smo prošli. Nije lako, no vidimo svjetlo. Tračak svjetla koji daje nadu i ulijeva snagu za nastavak puta. Svaka bora na licu trag je jedne nedaće koja nam je zadala udarac, udarac više prema uništenju. No, ne i porazu. Jer koliko god uništeni bili, nastavljamo dalje- prema kraju puta.
Čemu toliko težimo i što se nalazi na kraju tog puta, do danas ljudski um nije spoznao. No, takva smo bića da težimo lijepom. Bila to ljepota beskonačnosti ili nešto drugo, tu nadu svaki pojedinac čuva u sebi.
A istinu ćemo tek otkriti, čeka nas da stignemo do nje i skinemo težak teret s leđa. Kada jednom dođemo do istine, udarce ćemo zaboraviti i riješiti se tereta- ono lijepo, uspomene koje mame osmijeh prigrlit ćemo sebi i zadržati ih, a nedaće “baciti u jezero” i na njih potpuno zaboraviti. Tek tad, potpuno slobodni, možemo udahnuti punim plućima.
>>>SLIKA KOJA DOISTA GOVORI TISUĆU RIJEČI: Ova žena je apsolutna kraljica gradske špice (FOTO)
