Jedno zagrebačko jutro, okupano suncem i stara baka koja hrani golubove.
‘Ko vješti piloti od perja u lake mašine su sjeli, a onda nad pločnikom bijelim top s Griča prepolovi dan’, pjevao je Ivo Robić. Opisivao je kako mašu i lete te svojim jatom krase nebeski svod grada Zagreba.
A ljudi? Prolaze uz njih svakoga dana, užurbano hodajući prema svojim uredima, obližnjim kafićima ili na brzinski ručak. Jedna je stara baka svoje vrijeme odlučila dati tim opjevanim junacima.
Njene su stare ruke istresle komadiće kruha, pridajući važnost malim gugutavim gradskim pticama. U tom trenutku vam je jasno zašto je Ivo Robić pjevao ‘Gugutanjem okite grad’. Poput malenog zbora, lijepi u svojoj neuglednosti, golubovi vješto primaju korice kruha. Bore se oko njih, mužjaci zavode ženke i odvija se pravi mali film.
A baka? Ne znamo tko je. Ne znamo je li sama i bole li ju kosti. Znamo samo da je uzela trenutak svoje svakodnevice i posvetila ga malim neuglednim gradskim pticama. Dala im je do znanja da mari za njih a oni su joj zahvalno gugutali i gugutali i gugutali. Uzela je svoju torbu i ostavila ih da uživaju u koricama kruha.
U tom su malom trenutku golubovi stvarno ko’ najljepše ruže nad našim gradom.