Nismo imali mnogo, a bili smo najbogatiji ljudi na svijetu.
Kada ste zadnji put vidjeli osobu s kojom ste znali provodite sate i dane? Kada ste zadnji put popili kavu i proveli kvalitetno vrijeme s nekim čije je društvo nahranilo vašu dušu i ispunilo vas? Kada ste zadnji put bili zbilja sretni i istinski uživali, radovali se novom danu i uzbuđenju?
Je li nas tehnologija zbilja toliko odvojila od stvarnog svijeta, stvarnih ljudi i od nas samih?
Sjećate li se ovih nadvikivanja s jednog balkona na drugi, silnog “klafranja”, poziva na kavu…?
Građani u šali i danas scene poput ove na fotografiji zovu “nadzornim kamerama 20. stoljeća“, no u ovoj šali ipak ima i podosta istine; sve se znalo, čak i koji broj cipela nosite i što kuhate za ručak. No, ipak, tada društvene mreže nisu bile potrebne jer smo bili živl(j); svi smo se družili, veselili i tugovali kao danas, ali smo sve to radili – zajedno.
Na balkonima bi bilo kao na placu. Ako tišinu ne bi razbio zvuk razgovora između susjeda, roditelji bi zvali svoju djecu na ručak ili da se vrate doma kad bi bilo “kasno”, iako tada još ni sunce ne bi zašlo.
Umjesto “lajka” susjede bi jedna drugoj hvalile novi šlafruk, frizuru i opojan miris ručka koji se kuha. Uživali smo u simpatičnim nadvikivanjima i razgovorima, nismo trebali čekati nečiji odgovor satima ili vrijeme provoditi u mračna četiri zida tipkajući po silnim tehnološkim “čuda” koja su nas više udaljila nego zbližila. Nismo stavljali statuse i fotografije o tome što jedemo, već su mirisi odišali zgradom i kvartom, a recept se “dijelio” preko balkona, kao i pozivi na kavu.
Naravno, bilo je onih koji bi voljeli “klafrati”, ali i onih koji su predstavljali “špijune” koji su o svima znali sve, no o njima samima znalo se malo.
Ljubavne poruke nismo pisali javno ljudima na zid preko društvenih mreža, kao da ljubav želimo podijeliti sa svima ostalima, a ne samo s “posebnom osobom”; poruke bismo pisali na papiriće, slali ih do simpatije nadajući se da nas profesor neće uhvatiti. Simpatije bismo nazivali na kućni telefon kada nismo mogli vidjeti tko nas zove, a sve samo da čujemo njegov/njezin glas. Nismo saznavali sve jedni o drugima na internetu već smo razgovarali i kroz zajedničko se druženje zaljubljivali jedni u druge.
Tada je uvijek bilo signala i nije ništa trebalo ažurirati, a danas bismo trebali ažurirati – sebe. Sve je nekako više “šljakalo”.
Što se promijenilo? Tada smo znali živjeti. Znali smo udisati zrak, ispuniti pluća i srca. Znali smo voljeti i cijeniti svoje bližnje i sebe. Nismo imali mnogo, a bili smo najbogatiji ljudi na svijetu.
