Snijeg je u nedjelju zabijelio Zagreb, a predivne fotografije s tižu sa svih strana, izgledaju kao da nisu prave, već djela nekih vrhunskih slikara. Takav je i naš slavni park Maksimir, a u nastavku vam donosimo neke činjenice koje možda i niste znali, a sigurni smo kako ćete ih rado pročitati.
Park Maksimir obuhvaća granično područje južnih obronaka Medvednice i dolinske zaravni Save, pa su u njemu zastupljene šumske zajednice koje rastu na velikim površinama u okolnim brdskim i nizinskim predjelima sjeverne Hrvatske. Stoljećima je ovaj prostor obilovao hrastovom šumom, što je karakteristično za sjevernohrvatsko podneblje. Upravo u toj domaćoj flori leži i ljepota i stilska vrijednost parkovne vegetacije Maksimira.
U donjem, južnom dijelu parka Maksimir, dominantnu ulogu ima hrast lužnjak (Quercus robur), i to u sklopu šuma s običnim grabom (Carpinus betulus). Hrast lužnjak se djelomično prostire i po dolinama među brežuljcima sjevernog dijela parka. U šumama hrasta lužnjaka nalaze se crna joha (Alnus glutinosa) i bijela vrba (Salix alba), a pomiješani su još bijeli jasen (Fraxinus excelsior), poljski brijest (Ulmus minor), bijela topola (Populus alba) i sitnolisna lipa (Tilia cordata).
U najvišim dijelovima parka Maksimir prostire se zajednica hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i kestena (Castanea sativa), dok se na prijelazu zajednica lužnjaka i kitnjaka prostiru skupine hrasta lužnjaka, cera (Quercus cerris) i kitnjaka. Uz obični grab rastu još sremza (Prunus padus), lijeska (Corylus avellana) i drugo drveće. Sve te vrste, uključivši i bukvu (Fagus sylvatica) na višim položajima, bagrem (Robinia pseudaccacia) te mnoge druge vrste drveća i grmlja pridonose izuzetnoj raznolikosti maksimirskih šuma.
Osim domaćih vrsta drveća i grmlja u parku Maksimir je, u vrijeme stvaranja parka, posađeno više od tri stotine vrsta raznog bilja, dok su danas mnoge od njih nestale. Crnogorica je u parku Maksimir zastupljena uvođenjem bijelog i crnog bora (Pinus sylvestris i Pinus nigra) u sklopu hrastovih šuma ili kao podignuta kultura smreke (Picea excelsa) u sklopu šume hrasta lužnjaka. Vrijedno je spomenuti i skupinu duglazije uz Vidikovac, dok se znatniji udio crnogorice uočava istočno od Švicarske kuće.
U prošlosti su u Maksimiru bile zasađene mnogobrojne vrste drveća i grmlja. Neke od vrsta poput afričke tamarike, američkog brijesta, engleske božikovine, libanonskog cedra, japanske kaline, sofore i kanadske šljive uspijevale su u parku Maksimir.
Svoj značaj bioraznolikosti daju i mnoge vrste prizemnog raslinja u šumama, zatim travnjačka te močvarna vegetacija. Mnoge među njima su i zakonom zaštićene i ugrožene vrste poput nekih proljetnica, mekolisne veprine (Ruscus hypoglossum), ljiljana zlatana (Lilium martagon), šumske sirištare (Gentiana asclepiadea) i drugih.
Travnjačka vegetacija zauzima male površine u istočnom dijelu pokraj fakultetskog Majura, a u južnom se dijelu prostiru, u širem ili užem pojasu, između jezera od istoka prema zapadu. Razvila se nakon krčenja prvobitnih šuma, ovisno o prirodnim stanišnim uvjetima. Za njezin izgled i stvaranje važni su ocjeditost terena, košnja, različit intenzitet gaženja (igrališta, staze, putovi) i slični antropogeni utjecaji. Travnjačke zajednice koje su se razvile ubrajaju se u razred močvarnih i dolinskih livada. Travnjaci južnog dijela parka razvili su se pod utjecajem različitog vodnog režima, propusnosti, odnosno sposobnosti tla da dulje zadrži vodu i antropogenih utjecaja. U zamočvarenim dijelovima parka Maksimir pojavljuju se često razne vrste šaševa (Carex spp.) i sitova (Juncus spp.) te grupe johe i vrba.
Park Maksimir je najvažniji hrvatski pejsažni park, prirodna rijetkost, spomenik vrtne arhitekture i vrlo važna kulturno-povijesna parkovna znamenitost. Stara hrastova šuma, koja je služila za lov i sječu, stoljećima je pripadala središnjem biskupskom posjedu. Odluku da šumu zajedno s oranicama i livadama pretvori u perivoj donio je Maksimilijan Vrhovec, idejni začetnik parka, i 1787. g. započinje uređenje. Park je zamišljen u baroknom francuskom stilu, s geometrijski pravilno uređenim plohama zasađenim cvijećem. Obilježje francuskoga baroknog stila u Maksimiru je zvjezdasto raskrižje uobičajeno za barokne perivoje.
Prokrčeni su veliki šumski prostori, izvedena je Glavna aleja od glavnog ulaza do brežuljka današnjeg Vidikovaca duga 800 m i to je jedini ostatak barokne kompozicije u perivoju. Nakon 7 godina radova 1794. g. perivoj je svečano otvoren i dan građanima Zagreba na uživanje. Prvo je javno šetalište u jugoistočnoj Europi. Vrhovčev nasljednik Aleksandar Alagović, zagrebački biskup od 1826. do 1837. godine, uređuje Maksimir u park engleskog stila. Nakon četiri desetljeća korištenja Maksimira biskup Juraj Haulik započinje 1838. godine uređenje u duhu engleske pejsažne romantične perivojne arhitekture i pravi je kreator perivoja. Tada se park zvao Jurjaves.
Biskup Juraj Haulik posjedovao je izuzetan umjetnički ukus s osobitim osjećajem za prirodu i bio je veliki poznavalac botanike i hortikulture. Kao član Bečkog društva za hortikulturu, 1838. godine izdaje detaljnu uputu za oblikovanje i poljepšavanje perivoja. To je zapravo skup pravila ponašanja namijenjenih ponajprije nadzorniku, šumaru i vrtlaru. Prema Haulikovim željama hortikulturne zahvate planirao je vrtni arhitekt perivoja u Schönbrunnu i autor perivoja carskog ljetnikovca Laxenburg u Austriji Michael Riedl. Haulikove i Riedlove zamisli realizira tada vrlo traženi bečki vrtlar Franjo Serafin Körbler, koji nakon godinu dana rada u carskim vrtovima u Schönbrunnu i Laxenburgu dolazi u Zagreb na mjesto biskupskog nadvrtlara i na njemu ostaje punih 27 godina.
Sudjeluje na brojnim izložbama vrtlarstva i za svoje hortikulturne cvjetne kreacije dobiva niz važnih priznanja i nagrada, u Grazu 1855. godine nagrađen je s dvije srebrne medalje, a u Trstu prima počasnu diplomu. U duhu vremena cvijeće je u Maksimiru bilo brojno, razne cvjetne vrste sezonski su se izmjenjivale, a gredice redovito održavale. Prostor perivoja je preplavljen spletovima vijugavih romantičnih stazica koje krivudaju šumicama, livadama i proplancima. Umjesto dugih usječenih poteza, kojima su se kretali jahači i kočije Vrhovčeva doba, vijugavi puteljci Jurjavesi namijenjeni su pješacima šetačima. Po parku su bili rasuti brojni paviljoni, romantični mostovi, brojna odmorišta, kutak za osamu, čitanje poezije, jezera i vodotoci.
