DUBRAVU NE BI MIJENJAO NI ZA ŠTO! Najjačeg čovjeka u Zagrebu smo pitali zašto je taj kvart tako magičan

Foto: Privatna arhiva/Tomislav Lubenjak

Tomislav Lubenjak, profesionalni trener, 2019. je godine srušio rekord u guranju automobila od 730 kilograma u 24 sata i tako ušao u Guinnessovu knjigu rekorda. Naizgled običan dečko iz zagrebačke Dubrave, rođen u Zagrebu 19. kolovoza 1991. godine, tako je pokazao da je uz puno volje, truda i rada sve moguće. Odlučili smo porazgovarati s njim kako bi nam otkrio tajnu svog uspjeha, prisjetio se djetinjstva, ali i udijelio pokoji savjet o fizičkom i psihičkom zdravlju u doba epidemije koronavirusa kad epidemiološke mjere mnogima teško padaju.

Odrastao si u Dubravi i vjerujemo kako te za taj kvart vežu mnoge lijepe uspomene. Izazivamo te da s nama podijeliš anegdotu iz djetinjstva koju ne zna puno ljudi.

Nisam znao trčati do desete godine. Jednoga dana s košarkaškim smo klubom trčali na atletskoj stazi u Dubravi za vrijeme nogometne utakmice. Navijačima je to bilo veoma smiješno pa su imali razne dosjetke koje su mi dobacivali. Do jedanaeste godine naučio sam trčati. I to dosta dobro.

Foto: Privatna arhiva/Tomislav Lubenjak

Guinnessova knjiga rekorda – malo koji Hrvat se može pohvaliti da je tamo. Kako si se osjećao kad si uspio napraviti nešto tako veliko?

Bio je to dječački san. Od malena sam gledao razne pothvate u Ginessovoj knjizi rekorda. Izričito zanimljivi bili su mi oni koji su pomicali granice u fizičkom smislu. Neki od njih su mi čak bili i idoli zato što su postigli rekorde koje ni u najluđim scenarijima nisam mogao zamisliti. Cijeli sam život u treningu. Ozbiljnije pripreme trajale su punih 9 mjeseci. Kada sam skinuo rekord, bio je to trenutak kada sam dokazao sebi da mogu postići nešto što nitko do tada nije i za što se mislilo da je nemoguće. Sav trud, trening i organizacija događaja su se isplatili. Ostvario sam dječački san i preporučam svim ljudima da probaju isto. Nadam se da sam barem potaknuo neke nove klince da prate svoje snove, koliko god oni izgledali nemogući. I motivirao neke ljude da se pokrenu. Ako čovjek može preko 100 kilometara gurati auto, onda svatko može pola sata dnevno lagano prošetati po kvartu.

Morao si podnijeti određene žrtve kako bi postao vrhunski sportaš. Žališ li za nečim što si propustio?

Ne žalim ni za čim. Sva su me moja sportska iskustva oblikovala kao osobu. Obišao sam svijet, naučio strani jezik, zavrsio fakultet i upoznao razne ljude i kulture zahvaljujući sportu. Opet bih sve isto ponovio da mogu.

Foto: Privatna arhiva/Tomislav Lubenjak

Sportaš si, a epidemija koronavirusa donijela je mnoga ograničenja na tom polju. Kako se nosiš s tim? Gdje treniraš?

Ne zamaram se previše. Poštujem sve mjere Stožera. Vjerujem da gdje ima volje, ima i treninga. Postoje stotine vježbi u kojima se koristi samo vlastito tijelo. A ako ponestane ideja, uvijek mogu pogurati auto (smijeh). Ja treniram u svojoj garaži, imam dobru muziku, par rekvizita i puno volje.

Foto: Privatna arhiva/Tomislav Lubenjak

Pati li tvoj posao zbog epidemioloških mjera?

Posao, naravno, pati. Najviše zbog nemogućnosti održavanja grupnih treninga te normalne interakcije s ljudima. Ali uvijek postoji varijanta individualnog treninga u prirodi ili, u najgorem slučaju, online.

Kao profesionalac, što bi preporučio ljudima, kako da u ova izazovna vremena ostanu fizički i psihički zdravi?

U vrijeme korone preporučujem ljudima da održavaju zdrave navike kroz razne aktivnosti u prirodi. Što vise šetnje, planinarenja, boravka na zraku. Ako je vani ipak prehladno, čišćenje po kući također je aktivnost. Neka ljudi probaju nastaviti raditi ono što ih veseli, a da je u skladu s mjerama Stožera. Ako su ljudi željni malo jače tjelovježbe, šetnju mogu zamijeniti trčanjem. Ako pak nisu sigurni u svoju vještinu treniranja, neka se drže vježbi s vlastitim tijelom, one nose najmanji rizik od ozljeda. Na primjer sklekovi, čučnjevi, upori i slično.

Nedavno si postao otac. Je li te to promijenilo, i ako je, na koji način?

Otkad sam postao otac samo manje spavam. Sve drugo je ostalo isto, još sam i motiviraniji za nove pothvate i postignuća. Moj životni cilj je biti primjer da se može uspjeti radom. Što je teži pothvat, to je veća volja. Želim da moja kći može imati dobar primjer jednog dana i da zna kako je sve moguće uz puno volje.

Bi li mijenjao svoj kvart u kojem si odrastao?

Do osamnaeste sam godine živio u Dubravi, na deset sam godina bio posvuda i prije nekih pola godine se vratio tamo gdje je sve počelo. Dubravu ne bih mijenjao. Isto kao i u sportu, kvart me oblikovao kao osobu kroz razna životna iskustva. Vjerujem da je onaj tko odrasta u Dubravi spreman na razne prepreke u životu.


Komentari