Mirovine u Hrvatskoj rijetko su dovoljne za bezbrižnu starost. Iznimke postoje, ali uglavnom samo za one koji su tijekom radnog vijeka imali neuobičajeno dobro plaćene poslove. Za većinu umirovljenika svakodnevica je znatno drukčija, preživljavanje od mjeseca do mjeseca. Jedan od njih je i 75-godišnji Zagrepčanin Željko, čija priča zorno pokazuje koliko se rad i staž često ne odražavaju na visinu mirovine.
Željko je tijekom života promijenio više radnih mjesta i skupio ukupno 35 godina radnog staža. Završio je srednju geodetsku školu, a upravo mu je posao geodeta ostao u najljepšem sjećanju. Velik dio radnog vremena provodio je na terenu, u prirodi, u kretanju, daleko od zatvorenih prostora i uredskih zidova.
Kasnije se zaposlio i u tvrtki Elektro Kontakt, osnovanoj još davne 1926. godine, gdje je radio kao planer proizvodnje. Bio je to, kako kaže, znatno teži period jer je posao podrazumijevao rad u zatvorenom prostoru. Ipak, nije bilo izbora, posao se morao odraditi.
Nedovoljna mirovina
Unatoč dugom radnom vijeku, Željko danas prima mirovinu od oko 600 eura. Naglašava da bi iznos bio znatno manji, oko 300 do 400 eura, da nema dodatka koji ostvaruje kao hrvatski branitelj. Visinom mirovine nije zadovoljan i smatra da ona ne odražava godine rada i truda koje je uložio. „Znate kako je u mirovini teško. S 35 godina staža mirovina mi je bila vrlo mala, tek zahvaljujući braniteljskom dodatku danas imam oko 600 eura“, kaže Željko.
Osim financijske strane, kritičan je i prema stanju u društvu. Smatra da situacija u Zagrebu nije dobra, već „ni tamo ni ovamo“. Grad, prema njegovim riječima, vapi za popravcima i uređenjem. Posebno mu nedostaje stari Dolac, kakav je nekad bio. Iako su cijene bile više, rado je ondje odlazio.
Drago mu je da je tržnica barem djelomično ponovno otvorena, iako su prodavači trenutno raspršeni na nekoliko lokacija, ispod ulaza u Dolac u Pod Zidu, na početku Tkalčićeve ulice, na Splavnici, dok se cvijeće prodaje na Trgu bana Jelačića, piše Mirovina.hr.
Kraće šetnje
I danas, unatoč godinama i zdravstvenim problemima, nastoji ostati aktivan. Prebolio je moždani udar, ali navika kretanja koju je stekao još u danima geodetskog posla nije ga napustila. Šetnje su kraće i rjeđe nego prije, no i dalje su dio njegove svakodnevice. Nekada se rekreativno bavio i nogometom, a sport i boravak na otvorenom ostali su mu u lijepom sjećanju.
„Najljepše mi je bilo raditi vani, na zraku, šetati po prirodi. Danas je sve drugačije, ide se autom, ali tada je posao bio kretanje“, prisjeća se.
Na kraju, Željko drugim umirovljenicima želi jednostavnu, ali iskrenu poruku, a to je sretan Božić i puno zdravlja. Jer, kako kaže, upravo je zdravlje ono što u mirovini postaje najvažnije.
