Policijska uprava zagrebačka je danas izvijestila da je u nedjelju, 2. studenog oko 14.45 sati 47-godišnju ženu napao i teško ozlijedio 32-godišnji muškarac nakon verbalnog sukoba u tramvaju na zagrebačkom Črnomercu.
Nakon napada je uhićen i priveden u službene prostorije na kriminalističko istraživanje, dok je ozlijeđenoj pružena liječnička pomoć u Kliničkoj bolnici Sveti Duh. Stoga smo pitali čitatelje osjećate li se sigurno u zagrebačkom javnom prijevozu, a oni su i oko toga jako podijeljeni.
“Ne, svakakvih huligana ima, i u busu i tramvaju”, kaže jedna čitateljica, a druga dodaje kako bi pitanje trebalo preformulirati u osjećaju li se vozači i vozačice javnog gradskog prijevoza sigurno na svojim radnim mjestima.
‘Nigdje se ne osjećam sigurno’
“Jutros, linija 220, vozač treba na provjeru vožnje putnika”, poručuje treća, a četvrta upozorava ljude kako trebaju čuvati torbe u gužvi, jer znaju ući džepari i krasti novčanike, pri čemu se uglavnom služe udarcem laktom u rebra.
Tako spominje nedavni slučaj u goričkom autobusu. “Ne osjećam se sigurno nigdje, niti danju niti noću”, priznaje jedan Zagrepčanin, dok drugi poručuje: “Da. Jedino me strani radnici svakodnevno napastuju glasnim video pozivima u matičnu državu.”
“Nigdje se ne osjećam sigurno, a najmanje u javnom prijevozu, jer nas ovi teroriziraju svojom muzikom i razgovorima na najjače”, poručuje jedna čitateljica, a druga, pak, kaže da se većinu vremena osjeća sigurnom, ali otkriva kako je u javnom prijevozu zatekla pijane i neugodne osoba.
“Javila bi joj se…”
“Da, naravno, osim onih “napasnika” koji se deru dok razgovaraju telefonom pa moram izaći prije reda. To je nemoguće slušati (ne možeš se isključiti), pa od Jelačić placa do Črnomerca promijenim tramvaj ili krenem malo pješice. Kultura … nepoznat pojam!” – opisuje jedna Zagrepčanka, a druga opisuje jedan zanimljiv prizor:
“Ima svašta u našem Zagrebu. Neki dan, vozim se u busu i dođe žena sa djevojčicom od 5-6 g. Mala dama sjela i s tenisicama na stolicu digla noge.”
“Ja ju uporno gledam, ali ona me ignorira i hrabro tako sjedi, a majka mirno gleda u mobitel… Da nisam trebala sići, javila bi joj se…ali… Djecu odgajaju mobiteli, jer roditelji “nemaju vremena”…”, zaključuje.
