Svake godine od 15. studenoga do 15. prosinca obilježava se Mjesec borbe protiv ovisnosti, razdoblje posvećeno podizanju svijesti o različitim oblicima ovisničkih ponašanja i njihovim posljedicama na pojedinca, obitelj i društvo. Ovisnosti nisu samo osobni problem one su društveni izazov koji zahtijeva razumijevanje, edukaciju i sustavnu brigu. Upravo zato Mjesec borbe protiv ovisnosti služi kao podsjetnik da je pomoć dostupna, da se promjene mogu dogoditi i da nitko ne mora ostati sam u borbi.
„Nikad nisam mislila da ću biti jedna od onih koji izgube sve zbog kocke. Uvijek sam vjerovala da sam razumna, smirena, da znam granicu. Prvi put kad sam ušla u automat klub bilo je iz puke znatiželje. Kolegica s posla povela me da se malo ispušemo nakon napornog tjedna. Sjećam se kako me dočekala buka aparata i onaj čudan osjećaj da je vrijeme unutra drugačije nego vani. Kao da svijet stane, a ti i aparat ostanete sami.
Ubacila sam deset eura, čisto da probam. I dobila sam sto eura. Taj zvuk, ta svjetla, taj osjećaj kao da te netko zagrlio i rekao – vidiš, sreća te voli. Nisam tada znala da je to bio trenutak koji će mi promijeniti život, ne samo meni, nego i mojoj obitelji“, priča nam Zagrepčanka Ivana, ovisnica o kockanju.
Laganje i krađe
Vraćala se u automat klubove sve češće. „Počela sam lagati mužu da idem na duge šetnje ili s prijateljicom na kavu. U stvarnosti bih sjedila ispred aparata satima, hipnotizirana. Nisam više igrala da bih dobila, igrala sam da bih pobjegla. Od stresa, od osjećaja manje vrijednosti, od umora. Automat me slušao, nikad mi nije prigovorio. Nije me navlačio za rukav jer ne zna zadaću riješiti, jer treba voditi na treninge, jer treba ispeglati košulju za sutrašnji sastanak. Daleko sam bila od svih i od svih briga“, priča naša sugovornica.
„Novac je počeo nestajati. Prvo sitnice, pa hrpa iz kuverte za režije, pa kreditna kartica. Pa iz dječje kasice. Osjećala sam se grozno kada bih uzimala novac iz kasice, ali to bi me prošlo čim bi sjela za aparat. Kad sam jednom izgubila cijelu plaću u dva dana, sjedila sam u autu i plakala, ali čak ni to me nije zaustavilo. Samo sam se zaklela da ću idući put vratiti sve, jer kocka me voli.
Najgore je bilo kad me muž pogledao jedne večeri i pitao me što se događa. Rekao mi je da sam čudna, stalno vani, oči su mi crvene kao da plačem po cijele dane. Rekao mi je da me nema nikada kod kuće, da djeca pitaju gdje je mama, zašto je nema navečer kod kuće. Ni to mi nije puno značilo, samo sam rekla da sam umorna od posla i da mi treba da se ispušem i zato sam vani s frendicama. Čak me pitao imam li drugoga, na što sam se samo počela smijati. Nisam uopće shvaćala da sam ugrozila brak, obitelj“, priča Ivana.
Trebalo je hrabrosti i priznati ovisnost
Trebao joj je mjesec dana da prizna što se događa i još toliko da skupi hrabrosti potražiti pomoć. „Nakon što sam priznala da smo bez novaca i dugovima zbog mog kockanja, muž je rekao ili potraži pomoć ili odlazi. To me je jako pogodilo, plakala sam dva dana. Onda mi je prijateljica rekla idemo u bolnicu „Sveti Ivan“.
Dobila sam uputnicu i krenula u dnevnu bolnicu na terapije. Tamo sam se suočila s razlozima zbog kojih sam kockala. I na kraju sama sebi priznala da sam ovisnik. U mojoj glavi su ovisnici o alkoholu, drogama pa i cigaretama, nikada nisam mislila da je i kockanje ovisnost“, kaže naša sugovornica.
Danas je godinu dana bez kockanja i priznaje da nije lako. Ali je odlučna u borbi protiv ove ovisnosti, jer ne želi ugroziti sebe ni svoju obitelj.
