Nakon članaka u kojem su naše čitateljice opisale neugodno iskustvo spolnog zlostavljanja u javnom prijevozu javila nam se još jedna Zagrepčanka. Njezino iskustvo također govori koliko su žene nezaštićene i kako se spolno zlostavljanje događa svakodnevno. Sa svojim iskustvima možete nam se javiti na [email protected].
Spolno uznemiravanje i zlostavljanje u javnom prijevozu događa se svakodnevno tiho, skriveno u gužvama, u pogledima koji prelaze granicu, u dodirom koji nije slučajan, u tišini promatrača. Riječ je o neprimjerenim dodirima, prilaženju bez pristanka, uznemirujućim komentarima i pogledima koji ostavljaju osjećaj nelagode, srama i straha.
„Sve se dogodilo nakon radnog dana. Bila sam umorna i jedva sam čekala doći kući. Ušla sam u tramvaj na stanici na Trgu, koji je bio poprilično pun. Stajala sam blizu vrata, držeći se za rukohvat. U takvim situacijama gužva je normalna, ali ovaj put nešto nije bilo u redu. Osjetila sam da se muškarac iza mene konstantno pritišće uz moje tijelo i to na način koji nije bio slučajan. Isprva sam se pokušala pomaknuti, pomislila sam možda umišljam, možda nema dovoljno mjesta. No onda sam osjetila njegovu ruku. Bila je nisko, prenisko, i bilo je jasno da to nije slučajnost“, priča nam naša čitateljica.
„Osjećala sam se sama“
Najčešće žrtve su žene, ali uznemiravanje ne bira ni godine ni okolnosti. Većina ovih incidenata nikada se ne prijavi, jer se žrtve boje da im nitko neće vjerovati. Boje se da će im reći da su pretjerale. Da je to „samo gužva“, da se „to događa svima“.
„Osjetila sam paniku. Nije to bio samo fizički dodir to je bio čin moći, poniženja. Pogledala sam oko sebe, ali nitko nije ništa primijetio, ili su se pravili da ne vide. U tom trenutku osjećala sam se potpuno sama. Srce mi je ubrzano kucalo.
Uspjela sam se pomaknuti i okrenuti prema njemu. Pogledala sam ga ravno u oči, a on je samo odmahnuo pogled, hladan i bez imalo srama. Još uvijek nisam mogla vjerovati da se to događa usred bijela dana, pred svima“, kaže naša sugovornica.
Pitanje javne sigurnosti
Ovo je pitanje sigurnosti u javnom prijevozu, isto tako je ovo i pitanje prava na dostojanstvo, sigurnost i slobodu kretanja. Nitko ne bi trebao ući u tramvaj sa strepnjom, niti se iz autobusa vraćati kući u tišini, zato je važno govoriti.
„Izašla sam na sljedećoj stanici, ruke su mi se tresle. Prva pomisao bila mi je trebala sam nešto reći naglas, trebala sam viknuti, obraniti se. Ali nisam mogla. Bila sam previše šokirana. Ovo nije bio prvi put da sam doživjela takvo nešto. Znam da mnoge žene ovo proživljavaju svakodnevno i boje se progovoriti jer misle da im nitko neće vjerovati, da će ih kriviti.
Seksualno uznemiravanje u tramvaju nije sitnica koju treba prešutjeti to je nasilje. I samo ako govorimo o tome, ako se usudimo prokazati one koji to rade, možemo nešto promijeniti. Hvala vam što ste odlučili progovoriti o ovome. Trebamo biti sigurne, a ne razmišljati hoće li me neki manijak dirati, napastvovati ili ne daj Bože silovati“, zaključuje Zagrepčanka.
