U nedjelju je obilježen Blagdan svetog Lovre, dan na koji je umro taj katolički mučenik. Sveti Lovro Rimski, rođen oko 225. godine u Španjolskoj, kasnije je došao u Rim gdje je postao učenik pape Siksta II. Papa ga je, iako mladog, imenovao jednim od sedam rimskih đakona i postavio ga za protođakona, time mu pokazavši veliko povjerenje.
“Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu”, rekao mu je Papa, a nakon toga mu je naredio da podijeli crkveno blago siromasima, što je Lovro i učinio, piše Laudato.
Tijekom Valerijanova progonstva, kad su ga pitali za crkveno blago, Lovro je pokazao siromahe, bolesne i nemoćne ljude, nazvavši ih pravim blagom Crkve koje je vječno i neiscrpno. Car je njegov odgovor shvatio kao izrugivanje Crkvi te je zato naredio da ga se muči i ubije i to izrazito brutalnom metodom. Sveti Lovro je stavljen na užarenu rešetku na kojoj je praktički nasmrt ispečen.
‘Isus je osnovao Crkvu da ne bude samih i siromašnih’
Ova priča sadrži pouku o važnosti darivanja siromašnih, a Crkva kroz stoljeća je često pokazivala da joj je draže gomilati bogatstvo, često sakupljeno i iz džepova puka, nego podijeliti s potrebitima.
Stoga smo pitali čitatelje misle li da bi Crkva trebala obratiti više pažnje na siromašne. Stigli su nam različiti odgovori. Dok neki smatraju da je Crkva i u 21. stoljeću gramziva, drugi pišu da danas ona još jedina mari za siromašne.
“Naravno da bi crkva trebala više brinuti i obratiti pažnju na siromašne, nemoćne i bolesne, a prestat se baviti politikom i gurati nos tam gdje im nije mjesto”, “Crkva mari samo za sebe, a siromašnih se sjeti samo kad treba uzeti lovu”, “Isus je osnovao Crkvu da združi ljude, da ne bude samih i siromašnih… a današnja crkva je grabežna institucija”, “Naravno da bi, ionako je to jako bogata institucija… makar im je jedan od zavjeta pred Bogom siromaštvo!”, piše dio čitatelja koji smatraju da Crkva ne čini dovoljno.
Omiljeni svećenik se drznuo spomenuti Hrvatsku, tisuće reakcija: ‘Neka napadaju’
‘Crkva jedina i brine o siromasina’
Drugi misle da se još samo u zajedništvu Crkve mogu naći oni koji brinu za “maloga čovjeka”. “Pa Crkva jedina i brine o siromasima!”, “Oni to rade svakodnevno, samo ih vi novinari ne pratite dovoljno”, “Koliko mi je poznato crkva pomaže siromašnijima hranom i odjećom”, “Kao kršćani moramo nositi teret jedan drugoga”, pisali su neki čitatelji.
Jedna gospođa podijelila je i vrlo osobnu priču iz mladosti. “Da nije nekada, kad sam ja bila dijete pedeset pete-pedeset šeste godine, bilo gvardijana naše župe, koji je s nama dijelio dobro i zlo, ja bih umrla. Moja majka, nije imala novca za penicilin koji sam trebala primiti, a imala sam upalu slijepoga crijeva, upalu uha i pluća. Svećenici su isto tada bili jako siromašni, a on je platio lijekove za mene. To je bilo tada, kad su se mise služile na latinskom i ljudi su išli u crkvu, jer su vjerovali u Boga. Latinski nisu vjernici razumjeli, ali su znali odgovarati”, ispričala je.
Neki su napisali da bi siromašnima trebala pomoći država i lokalna vlast, a ne Crkva. Drugi su istaknuli udruge poput Caritasa, Marijinih obroka i Betlehema, koje putem Crkve skupljaju novac za potrebite i organiziraju akcije darivanja. Naravno, sve ovisi o kontekstu i mjestu te osobnim iskustvima ljudi.
