Malo više od tri godine otkako je Rusija započela svoju invaziju na Ukrajinu, svijet se sprema na novi rat, neki će reći i opasniji od sukoba na istoku Europe kojem se ne nazire kraj. Izrael je nedavno raketirao Iran, oni su uzvratili, a ubrzo se u sve uključio i SAD sa svojim tehnologijama i ljudstvom koje su ustupili Izraelu.
Epilog se ne nazire, a život je stao. Barem tako tvrde svjedoci s mjesta događaja. Zagrepčanka Ema s adresom u Parizu su našla u Tel-Avivu u najgorem mogućem trenutku, ali je prema svojoj posljednjoj blog objavi ipak dospjela na aerodrom koji ju vodi u Pariz, daleko od rata. Ona je svoje posljednje sati u Izraelu potanko opisala, neizvjesnosti su na svakom koraku, zakazani letovi uredno kasne, a uzbune i alarmi su dio svakodnevnice.
Prenosimo dio njenih iskustava. Sve je krenulo u rano jutro, valjalo je napustiti Izrael i poći u Jordan. “Krenuli smo put sjeverne granice s Jordanom nedugo nakon ove rečenice. Arel se nesebično ponudio da nas on vozi, umjesto da platimo 350$ za prijevoz nekoj kompaniji koju mi je naše veleposlanstvo predložilo”, piše na početku.
‘Mobitel im je počeo javljati opasnost’
Problemi su počeli na granici s Jordanom, stigli su do nje prerano, imali su dva sata vremena za skloniti se od eventualnih udara. “Pokušavali smo naći neko mjesto u sjeni ili barem blizu nečega nalik skloništu u slučaju moguće uzbune. Ljudi su se počeli skupljati. Dolazili su ili taksijem ili privatno organiziranim prijevozom preko kompanija koje iskorištavaju ovu situaciju da opelješe očajne ljude koji pokušavaju pobjeći iz Izraela.
Piše i da im je mobitel uskoro počeo javljati opasnost. “Nedugo nakon prvog alarma, dobili smo i drugi – rocket and missile fire in your area. Nije trebalo dugo proći da bismo čuli odjekivanje eksplozija. No ono što nas je sve prestravilo bio je trenutak u kojem jedan od projektila prolazi nebom iznad nas. Nakon toga drugi, nakon toga treći.
Nestali su relativno brzo, ali osjećaj nemoći i malenkosti u tom trenutku neću nikada zaboraviti”, piše Zagrepčanka i dodaje kako su granicu nekako uspeli prijeći, ali sav kaos rata mogli su osjetiti pri kupovini vize za prolazak kroz Jordan do aerodroma. “Nakon toga smo morali ostaviti prtljagu te kupiti vize za prolazak kroz Jordan. U zgradi gdje se ta radnja odvijala bio je potpunim kaos: urlici male djece, galama nepristojnih i neotesanih Francuza, instrukcije tima veleposlanstva”.
‘Pustoš, nečistoća’
Vize su ih koštale 300 eura, a vožnja od granice do aerodroma je trajalo nešto kraće od 3 sata. “Vožnja od granice do tamo trajala je dva i po sata. Imam tek nekoliko slika zabilježenih u glavi, a to su pustoš, nečistoća, pijac, American products Market, džamije na svakom uglu, maleni kafić u sred ničega. Po dolasku na aerodrom, tim ambasade nas je uputio prema check in šalteru.
Bilo je divno vidjeti Paris na ekranu iznad. Još malo i kod kuće smo”. Na kraju je još samo dodala kako im je let, prvotno zakazan za 18 sati, prebačen na 19 sati. To je bila ujedno i njena posljednja objava na blogu, čini se kako se autorica na vrijeme sa svojim partnerom spasila iz pakla rata kako bi se vratila u svoj dom.
U slučaju rata, Zagrepčaninu je ovo prva pomisao: ‘O čemu vi ljudi, pa nismo sigurni ni od toga’
