Svakodnevno objavljujemo priče naših sugrađanki koje su se našle u situaciji da ih netko zlostavlja u javnom prijevozu i na javnom mjestu. Ako ste se našle u istoj situaciji i želite podijeliti svoje iskustvo, možete nam se javiti na: [email protected]. Mi ćemo, nakon primitka vaših iskustava, kontaktirati odgovorne institucije kako bismo provjerili što se radi po tom pitanju kako bi se ženama pomoglo da se takve stvari u javnom prijevozu ne događaju.
Uznemiravanje nije bezazleno ni bezopasno. Takva ponašanja ostavljaju ozbiljne psihološke posljedice. Žrtve često ne reagiraju jer ih preplave strah, sram ili osjećaj bespomoćnosti. Mnoge žene, iako svjesne da doživljavaju nešto pogrešno, ne progovaraju zbog straha od osude ili uvjerenja da im nitko neće vjerovati. U javnom prijevozu i na javnom mjestu zlostavljanje se često događa u gužvi, kada je teško prepoznati počinitelja, a prolaznici najčešće ne reagiraju. Iako zakon spolno uznemiravanje tretira kao oblik nasilja, u praksi se ovakvi slučajevi rijetko prijavljuju. Žrtve tako ostaju same, bez podrške i bez jasnog puta do pravde.
Takvu je priču podijelila i mlada Zagrepčanka. „Bila su oko 22 sata kad sam stajala na tramvajskoj stanici u Maksimiru. Čekala sam tramvaj prema centru, slušala glazbu i tipkala poruku prijateljici. Primijetila sam da me netko promatra. Muškarac stariji, neuredan, ali naizgled nezainteresiran odjednom mi je prišao preblizu. Pitala sam se umišljam li, pretjerujem li. Odmjeravao me od glave do pete, komentirao moj izgled poluglasno, dovoljno tiho da ne bi svi čuli, ali dovoljno jasno da ja razumijem. “Što takva radi sama ovako kasno? Znaš da si zgodna? Dođi malo bliže dat ću ti k…”. Samo sam se ukipila, bio je preblizu, gurao ruku u svoje hlače“, priča naša sugovornica.
Pružio je ruku prema mojoj
Nasilnici koriste priliku u gužvama ili mraku i šutnju žrtava. Mnoge osobe koje su doživjele zlostavljanje priznaju da nisu znale kako reagirati, ostale su nijeme od šoka, srama, straha ili osjećaja da im nitko neće vjerovati.
„Nisam znala hoću li viknuti, pobjeći ili se praviti da ne čujem. Pokušala sam se udaljiti, ali on je krenuo za mnom. Pratio me. Napravio je dva tri koraka preblizu, pružio ruku prema mojoj ruci. U tom trenutku, dvojica dečkiju koja su bila u blizini primijetila su što se događa i prišla mi.
Pitali su me treba li mi pomoć, rekla sam da se „gospodin“ previše približio. Samo njihova prisutnost bila je dovoljna da se napasnik povuče i nestane prema drugoj stanici. Zahvalila sam im, sjela u prvi tramvaj i otišla ravno doma, nisam mogla spavati nakon svega“, kaže mlada Zagrepčanka.
Rada Borić o poniženju u javnom prijevozu: ‘Trebao bi se zaustaviti tramvaj i pozvati policija’
Poruka ženama
Kaže naša sugovornica kako ovo nije prvi put da je doživjela uznemiravanje takve vrste na javnom mjestu. „Bilo je zastrašujuće, njegova ruka na mojoj, mogao me povući u grmlje koje je blizu samo tako. I sigurno nisam jedina. Tramvajske stanice, autobusi, podvožnjaci sve su to prostori u kojima se žene često osjećaju nesigurno, i to ne bez razloga.
Zato vam ovo pišem. Da kažem onima koji su prošli isto niste sami. I da podsjetim sve ostale, ovo nije nešto što treba prešutjeti. Spolno uznemiravanje je nasilje. I ne događa se negdje daleko, nego tu, pokraj nas. Svaka šutnja daje mu još malo prostora da se ponovi“, zaključuje mlada Zagrepčanka.
