Hrvati su prvi u Europskoj uniji po debljini, a djeca su nam na petom mjestu tog poretka, odnosno po statistikama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo čak 65 posto odraslih ima prekomjernu tjelesnu masu te čak 35 posto djece.
Oko 20 posto građana ima problem s debljinom! Prednjače muškarci, rezultati za djecu poražavajući
I tako već godinama prigodno svakog 4. ožujka, na Svjetski dan debljine dolaze poruke liječnika, nutricionista, a sada već i psihologa i psihijatara kako smo predebeli i kako ta masa opterećuje zdravstveni proračun.
I tu smo došli do pitanja, zašto je to tako? Zašto je naša masa najveća u Europi? Kultura, način života, ali i tradicija vode k jednom – višku kilograma koji opterećuju, kako zdravstveno tako i vizualno.
Kako je skinula višak kilograma
Predsjednica Udruge za prevenciju prekomjerne težine Sonja Njunjić upozorava da debljina iziskuje multidisciplinaran pristup u koji su uključeni psiholozi, nutricionisti, ortopedi, internisti, aktivna obiteljska briga, barijatrijski kirurzi, odnosno da se društvo u cjelini treba se uključiti i za početak destigmatizirati osobe s debljinom.
Da nije lako skinuti nakupljene kilograme rekla nam je Hana Božičević, koja kaže da je ako mjeri sve kilograme koje je skidala kroz godine, onda je do sada skinula oko 200 kilograma.
“Ja sam uvijek bila bucmasto dijete i kako sam prešla 14 godinu sve više sam se debljala, sada kada gledam iz ove perspektive jasno mi je da je to imalo veze s mojim privatnim životom, selila sam se i ja nikada nisam bila u mršavom tijelu.
I tako je kilaža rasla, a najveća kilaža mi je bila 160 kilograma i sa 30 godina sam dobila priliku da to krenem mijenjati uz jedan program. No zapravo prvi put sam imala volju za mršavljenjem, jer sam se maknula od roditelja, počela sam živjet s dečkom i imala sam neku svoju slobodu. Onda sam u devet mjeseci skinula 60 kilograma”, počinje priču.
To je mentalni problem
Nije se dogodio jedan trenutak u kojem je pala odluka „da sada skidam kilograme“, kaže Hana, to je bio cijeli niz trenutaka koji se događaju kroz cijeli život. Javile su se i fizičke tegobe te je tada Hana odlučila probati skinuti kilograme i prvi put da je uspjela, iako je bilo i prije pokušaja, no tada su kilogrami pali, ali su se dogodile situacije i da je vraćala kilograme.
“Kada osoba koja je imala toliku kilažu kao ja vraća kilograme, onda ne vraćam po pet, nego po 15 do 20 kilograma i to su uglavnom trigeri traumatskih situacija u životu. Tada sam shvatila da nitko ne rješava mentalni dio, nego je – evo ti dijeta, nemoj jesti i odi vježbati”, kaže Hana.
Shvatila je tada Hana da o mentalnom dijelu debljine u Hrvatskoj se ne priča, pa je odlučila o tome pričati. Upoznala je Sonju Njunjić i sve ostalo je povijest. “Ne volim kada se za debele ljude govore da su lijeni, zato što treba biti sposoban stalno gubiti i vraćati kilograme, to je proces.
Ja sam sebe nagrađivala tako što sam počela istraživati što su moji trigeri, zašto želim jesti, zašto jedem tolike količine hrane i počela sam shvaćati da mi je veće zadovoljstvo kad izgubim pet kilograma, nego kada svaki dan jedem čokoladu, s time da ja nisam imala 15, nego 80 kilograma previše.
Mučna bolest pogađa sve veći broj muškaraca: Teško se otkriva, a smrtnost je velika
Kada imate takvu kilažu vama je u glavi da nikada neće izgubiti te kilograme bez operacije, ja sam imala ponudu za operaciju, ali sam je odbila. I onda sam krenula i vidiš ima manje pet, pa šest kilograma, pa 10, 15, a kod mene se vidjelo kada skinula 20 kilograma“, kaže Hana.
Nužna je edukacija
Skidanje kilograma i činjenica da je to vidljivo na tijelu daje motivaciju za dalje, kaže Hana, jer onda kupuješ manje traperice, majice, manje cipele, shvatiš da lakše hodaš. Tako je Hana s 30 godina shvatila da ne želi živjeti kao prije, jer što god je željela raditi bila je uglavnom ograničena sa svojom težinom i mentalno.
U borbi protiv debljine potrebno je demistificirati debljinu i to s aktivnim društvom i osviještenošću, poručuje Sonja Njunjić. Nužna je edukacija u svim segmentima društva, javnog i privatnog sektora kada je riječ o problemu debljine te poticanje suviše podcijenjene uloge tjelesne aktivnosti pa zato ciljanom edukacijom treba pojačati interes i osigurati metode, kao i prostor za provedbu aktivnosti za sve uzraste.
Edukacija je nužna od vrtića pa do starije dobi, odnosno kroz cijeli život, ali ona nije dovoljna, treba uključiti sve segmente od liječnika, nutricionista pa do tjelesne aktivnosti.
“Da me sada pitate, najradije bih da sam s 20 godina počela mršavjeti, ja sada shvaćam da je moj život izgledao drugačije… Ono što je važno kod pretilih ljudi da ne shvaćaju da je težina štit, ja sam tada, ali i inače imam turbulentan život i moja kilaža je bila moj štit, fizički”, rekla nam je Hana.
Kada je počela učiti o nutricionizmu, glikemijskom indeksu i shvaćati određene čimbenike postalo je jasno da mora promijeniti svoje životne navike i priznaje da bi bilo bolje da je taj proces počeo s 20, a ne s 30 godina, no jasno je da tada nije imala mentalnu spremnost.
Proces uvijek izgleda isto, upozorava Hana, kada padnete morate se dići i naći motivaciju kako bi krenuli sve ispočetka, samo što je to lakše proći kada ste u tom procesu peti put nego prvi. „Sami se morate gurati, možete imati pomoć nutricionista, trenera, okoline, ali ako sami to ne želite naći ćete način da ne pazite i opstruirate cijeli proces. Hrana je utjeha i uvijek se vraćamo tome“, poručuje Hana.
