Život u Hrvatskoj je ponekad jako težak. Mnogi se žale na čitav niz insfrastrukturalnih i inih problema, a poruke o preseljenju u bolji život postale su svakodnevnica. No, pitanje je gdje preseliti. Njemačka je već desetljećima omiljena destinacija za naše radnike, a slično vrijedi i za Austriju.
Nešto kasnije Slavonci su popularizirali Irsku, a ima i onih koji sele na druge kontinente, najčešće u zemlje poput Kanade, SAD-a ili Australije. To su svakako mjesta s jakim i aktivnim hrvatskim zajednicama iseljenika. Zbog svega toga, nije teško otkriti kako se živi u svakoj od tih zemalja, što su im vrline, a što mane.
S druge pak strane, jedna domaća poduzetnica je odlučila svoj život nastaviti u dalekom Japanu. U poduljem obraćanju na Facebooku je detaljno opisala kako se živi i koliko se radi u zemlji izlazećeg sunca. Prema napisanome, Japan je sve ono što nije Hrvatska, i obratno. Primjerice, tvrdi da Japan ima dva različita lica.
Nitko ne priča engleski jezik
“Red, rad i disciplina, ali znaju se oni jako lijepo i zabavljati i uživati, puno se smiju, općenito puno više duha je tu nego bi mi rekli. Komunikacija sa strancima koma, nitko ne govori engleski, kad kažem nitko to znači ni na aerodromu ni na željezničkim punktovima, a pogotovo ne u restoranima i uslužnom sektoru. Znači, obavezno neka aplikacija za prevođenje pa ti njima tipkaš i snimaš sve što trebaš, a oni tebi isto tako odgovaraju samo obrnuto. I svakako da ima opciju prijevoda slika.
Ali ljudi su jako srdačni, i unatoč tom hendikepu iznimno su susretljivi, odvoje svoje vrijeme, iako recimo evidentno ide na posao, da ti pomogne. Tokyo je mrcina s 37 milijuna ljudi (metro aglomeracija) i ogroman je površinom. Glavni željeznički kolodvor mu nije kolodvor nego grad. Uz sve putokaze, mobitele i navigaciju – povremeno pojma nemaš ustvari gdje si”, otkriva.
Nastavila je svoje izlaganje oduševljena vlakovima koji dolaze točno u sekundu. Tvrdi da svi imaju mjesta za sjesti. I dok se u Hrvatskoj mučimo s tračnicama, u Japanu vlakovi udaljenost cca 500 km prođu za 90 minuta. “HŽ u usporedbi s ovim vozi kola na volove. Ludnica”, dodaje poduzetnica. Pohvalila je i javni prijevoz.
Svi gledaju crtiće
“Sav gradski prijevoz im je ispod zemlje, super brz i funkcionalan metro. Ono malo auta što imaju svi su električni, pa ni smrada ni buke. Ali zato ljudi po ulicama ko mrava”, opisuje. Tvrdi i da su svi zaluđeni zabavom koju na zapadu najčešće vežemo uz one najmlađe.
“Crtiće svih vrsta obožavaju, kolektivno ih gledaju (odrasli) u nekim staklenim boksovima, kao mi recimo kad sjedimo po kafićima, samo što oni stoje i ništa ne piju”, zaključuje. “Hrana im je bar 5x jeftinija nego kod nas, i to u restoranima. Porezi na plaće su im samo 5, 10 i 20% (ovo zadnje tek na plaće preko 100.000 USD godišnje). Rade odgovorno, ozbiljno, nema fušanja i polu-proizvodnje.
PDV 10%. Kako tako mali porezi? Pa dovoljno je kad se ne krade, ne uhljebljuje, ne curi nigdje. Država kao apoteka, sve ima svoju svrhu, na svaki detalj misle. Točno bi im dala da vode cijeli svijet, ništa nam ne bi falilo. Samo bi radno vrijeme skratila”, piše na kraju. Naravno ne može baš sve biti idealno, premda se Japanci silno trude da se barem približe idealnome.
Vapaj prema vlastima iz Sesveta, ovo netko treba čuti: ‘A ima toliko mladih obitelji’
