U svibnju se obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja, a povodom toga donosimo ispovijest Zagrepčanke o njezinoj borbi s depresijom.
Depresija nije samo tuga. Nije samo „loš dan“ ili privremeni osjećaj neraspoloženja. Depresija je ozbiljna mentalna bolest koja utječe na način na koji osoba osjeća, razmišlja i funkcionira u svakodnevnom životu. I što je najvažnije nije znak slabosti. Mentalno zdravlje je jednako važno kao i fizičko. Kao što ne bismo ignorirali bol u prsima ili visoku temperaturu, ne bismo smjeli ignorirati ni znakove psihičke patnje.
Zdravo mentalno stanje omogućuje nam da se nosimo sa svakodnevnim stresom, donosimo odluke, gradimo odnose i živimo ispunjen život. Kada je mentalno zdravlje narušeno, sve to postaje otežano ili čak nemoguće.
Tako se i mlada Zagrepčanka borila s depresijom, a da to nije znala godinama. Još kao tinejdžerica često je ležala u krevetu satima, zureći u strop. Nije imala snage ni da ustane, a kamoli da objasni zašto, nije bilo vidljivog razloga. Prema van je izgledala sjajno, vesela, društvena, ali to je bila samo maska. Sama kaže kako je tijekom godina naučila nositi masku. Smijala se kad treba, radila kad mora. Ali iznutra se osjećala prazno.
„Što nije u redu sa mnom?“
Nikada joj nije palo na pamet potražiti pomoć, sve dok nije ostala trudna. Kad je ostala trudna, svi su joj čestitali, očekivali osmijehe, radost. „Klimala sam glavom, zahvaljivala se. Onda bih se zatvorila u stan i legla. Dani su prolazili, a ja sam se sve rjeđe tuširala. Kosa mi je bila masna, odjeća prljava, hladnjak prazan. Ako ne ustanem danas, hoće li svijet stati? Neće. Pa zašto onda ustajati?“, pitala se mlada Zagrepčanka.
Kaže kako bi često plakala bez razloga ili bi buljila u zid bez ijedne misli. A kad bi i osjetila nešto, bila je to tjeskoba, gnjev, neobjašnjiva razdražljivost.
„Što nije u redu sa mnom? Zašto se ne mogu radovati ovom djetetu? Zašto svi drugi mogu, a ja ne mogu ni ustati iz kreveta?“, pitala se naša sugovornica.
Potražila je pomoć liječnika
Kad je rodila, osjećaji nisu došli. Ni ljubav, ni sreća, ni olakšanje. Samo iscrpljenost, i sve dublja tama. Dijete je plakalo, a naša sugovornica bi gledala kroz prozor i osjećala se kao da lebdi izvan vlastitog tijela. „Ne mogu. Ne mogu ovo. Nisam ja za ovo. Ovo je jako teško. Cijelo vrijeme su me u bolnici čudno gledali, zašto ne uzimam dijete, zašto se tako ponašam. Nikome nisam mogla objasniti da se ne mogu podignuti, da mi je sve sivo“, kaže Zagrepčanka.
Jednog dana, izmorena i na rubu, sjela je na pod u kupaonici. Na hladnim pločicama, među hrpom prljavog rublja. „Prvi put sam izrekla naglas ono što me godinama gušilo: Mislim da sam bolesna. Nazvala sam liječnicu, nisam znala što drugo napraviti. Bio je to početak.
Poslala me psihijatru i dijagnoza je bila: depresija. Vjerojatno sam s njom živjela cijeli život, ali tek su trudnoća i kasnije postporođajni period otkrili koliko je duboko ukorijenjena. Počela sam s terapijom i lijekovima. Nisam bila slaba, nisam bila luda, bila sam bolesna. I to se moglo liječiti“, kaže naša sugovornica.
Psihoterapija i lijekovi
Nisu svi dani postali laki, neki su i dalje teški. Ali počela je prepoznavati sebe. Dijete je postalo centar svijeta, ljubav koju je osjetila bila je nalik niti jednoj koju je do tada osjećala. „Znam da još nisam dobro. Ali znam i da više neću šutjeti. Neću se sramiti. I neću više nikad misliti da sam kriva.“
Terapija nije bila čudo, prvih nekoliko susreta bila je tiha, a govorila je samo kad mora. Kad su joj propisali antidepresive, osjećala je sram. „Znači, ipak mi nešto fali, osjećala sam se loše. Sad sam službeno slomljena. Ali s vremenom sam naučila da nisam slomljena. Bila sam preopterećena, nepriznata, neshvaćena. I jako, jako umorna“, priznaje naša sugovornica.
Nakon nekoliko mjeseci, terapija je počela djelovati. Otišla je u dućan i kupila voće. Nije to bio veliki korak za svijet, ali za našu sugovornicu ogroman. Počela se buditi s manje grča. „Još uvijek mi je teško. Ali nekako… osjećam da se vraćam“, kaže Zagrepčanka oboljela od depresije.
