Blagdan je Velike Gospe, vrijeme je za veliku, možda i posljednju smjenu turista. Jasno je što to znači. Gužve, strpljenje, autocesta i vrućine. Situacija je bezazlena, koga zapadne, mora izdržati, a kako se ovih dana temperatura penje redovito i do 35 stupnjeva Celzijevih, izazov postaje još i veći.
Na adresu naše redakcije dolaze svakakve priče, a upravo je ova s granice Slovenije i Hrvatske posebno zanimljiva. U vrijeme zategnutih odnosa Hrvatske i Slovenije. turisti su znali ni krivi ni dužni ostati zatočeni na autocesti. Prenosimo priču s GP Bregana u cijelosti.
“Za sve one koji čitaju ovo dok su u gužvi, vjerujte mi može i gore. Danas smo članica Schengena, vozimo se prema zapadu doslovce bez stajanja, jedva da nam treba i osobna iskaznica. Kad sam ja išao autobusom iz Beča za Zagreb tog paklenog ljetnog poslijepodneva, nismo imali taj luksuz”, započeo je i brzo prešao na meritum.
Temperatura visoka, carinici spori
“Išao sam u Portugal na glazbeni festival, a kako nije bilo direktnog leta, morali smo presjedati u Beču. Tako je bilo i na povratku. Kako smo sletjeli umorni u Beč tako smo odmah i krenuli na autobus kako bi što prije stigli u Zagreb. Na kraju smo mogli komotno ostati u Beču do poslijepodne da smo znali što nas čeka.
Ne sjećam se točno detalja, ali zbog nekih političkih previranja između dvaju zemalja, granični prijelaz Bregana je bio tek djelomično otvoren a carinici su bilo neobično spori. Uskoro je postalo jasno da će naš put od Bregane do Zagreba biti dulji nego vožnja od Beča do granice”, ocijenio je i pritom slikovito pokazao kako je to izgledalo i kako su prikratili vrijeme.
“Zamislite kolonu, nepreglednu, ispred i iza vas. Prvih pola sata je bilo podnošljivo jer smo se svake dvije minute ipak malo pomaknuli, a onda je u potpunosti stala kolona. Zamislite si scenu, polako se diže sunce, skoro će podne, a ne možete ni gore ni dolje, ne preostaje ništa drugo nego – čekati. Uskoro su ljudi počeli polako izlaziti iz vozila zapaliti cigaretu ili pak protegnuti noge”, napisao je.
‘Zavladala je kolektivna dosada’
“Ja sam primijetio nekih 500 metara južnije neko gradilište, kako je bio neradni dan, tamo nije bilo nikoga. Prošlo je još neko vrijeme pa smo se našli u ravnini sa šoderom i šljunkom uz nekoliko bagera koji su očito tamo ostavljeni do dolaska radnika. Kako je zavladala kolektivna dosada među putnicima, tako su i ideje za kratiti vrijeme postajale sve čudnije. Dok se automobil iza nas zabavljao na suncu tehniciranjem nogometne lopte, mi smo preskočili ogradu.
Sjećam se kao danas, došao sam do bagera i vidio ključ u bravi. Da smo bili u Hrvatskoj bi se sigurno malo provozao, ovako se nisam usudio, tko zna što bi mi Slovenci za to prišili, krađu, otimanje itd. Ipak, pala je dobra fotka i pljesak ekipe s nogometnom loptom. Tek negdje iza 13 sati smo pušteni bez zadržavanja dalje, a put od Beča do Zagreba je s ovim intermezzom trajao preko 8 sati. Jedno je sigurno, nikad više”, zaključio je.
Ispričao nam je i kako su na kraju ipak na priču gledali s osmijehom, ali lako je misliti o tome u udobnosti klimatiziranih prostorija. U crnom automobilu s četiri putnika koji su prožeti umorom od festivala i leta, tih nekoliko sati u automobilu je bilo pakleno.
Pronašli smo najtoplije mjesto u gradu: ‘Gore je nego na suncu, netko će se onesvijestiti’
