Zagrebački javni prijevoz, svakodnevno prijevozno sredstvo dobrom dijelu građana u metropoli, mjesto je gdje se možete očekivati – neočekivano. Iako su naši tramvaji i autobusi pod video nadzorom i uglavnom nisu često mjesta na kojem možete pronaći opasnost ili probleme, nedavni slučaj s Kozari Boka gdje je došlo do napada na vozača nagnao nas je da istražimo i neke druge traumatične priče s tračnica i prometnica u gradu.
Dobili smo tako priču čitatelja koji tvrdi kako će ga povratak iz izlaska jedne subotnje večeri obilježiti. Iako je izašao iz nje neokrznut, tvrdi kako je trauma od zvukova i scena koje je doživio možda i trajna. “Više se ne sjećam točno u detalj kada se dogodilo, ali trauma je danas podjednako snažna kada se sjetim.
Bilo je negdje iza tri ujutro, vikend, tramvaj prepun mladih koji se voze doma iz izlaska ili samo mijenjaju lokacije gdje će dočekati jutro. Atmosfera je bila dosta pozitivna, nas je bilo samo dvoje, prijatelj i ja. Mi smo išli doma. Tramvaj broj 12, onaj stariji model, tada ih je još bilo. Negdje oko Kvaternikovog trga smo ušli u žestoku raspravu o domaćem nogometu”. započeo je.
Cure detalji iz ZET-ovog autobusa, policija negirala da je došlo do napada: ‘Nije bilo druge osobe’
‘Na križanju Mašićeve i Šulekove’
“Kako smo oboje bili poprilično pijani, u jednom trenu smo skroz izgubili osjećaj za ljude oko sebe, zapričali smo se opasno. Ono najbitnije, stajali smo jedno metar iza onih vrata koja vode u kabinu vozača. Taman se vozimo prema semaforu na križanju Mašićeve i Šulekove, to je dvije stanice zapadno od stadiona.
Kako je tramvaj usporavao na crveno odjednom je naglo stao, toliko jako da su se vrata od sile otkvačila i tresnulo izlazna vrata. Kako smo stali tako sam i krajičkom oka vidio zašto smo tako naglo zakočili. Odvilo se sve u sekundi. Kola hitne pomoći se kotrljaju ispred nas, srećom ne prema nama, i udaraju u taj isti semafor. Niotkuda su se stvorila.
Nakon inicijalnog šoka vozač je otvorio sva vrata da izađemo i probamo pomoći ljudima unutra. Jedan spretniji dečko se popeo na parkirni znak, uspeo se po stupu da se popne na kola hitne kako bi uopće otvorio stražnja vrata. Nisam mogao vjerovati svi su izašli gotovo neokrznuti van. Nismo ni svjesni bili što se dogodilo, meni su se noge odsjekle, nisam mogao zaspati satima”, ispričao je.
‘Ta mikro-scena kako se kola kotrljaju’
Na kraju nam piše kako i danas pamti taj šok i inicijalne sekunde i minute od sudara. Tek kada je vidio da su svi putnici u kolima hitne pomoći dobro se koliko-toliko smirio, ali anksioznost u prometu mu je i dalje prisutna, pogotovo kada “netko slobodoumno shvati crveno svijetlo, makar ulica bila prazna”.
“Taj prvi udarac u tramvaju i ta mikro-scena kako se kola kotrljaju kao lego autić i udaraju u semafor. Do dan danas ne znam kako su uspjeli izgubiti kontrolu nad vozilom. Daleko najgora stvar koja mi se dogodila u tramvaju, nije bilo toliko opasno da je netko u tramvaju mogao poginuti, ali da se ta hitna zabila u tramvaj, izletjeli bi mi iz tračnica”, zaključio je.
