Vrijeme je godišnjih odmora, veliki je protok ljudi kroz Hrvatsku, i to uglavnom autobusnim prijevoznicima koji u lipnju, srpnju i kolovozu imaju pune ruke posla. I dok se autobusima po Hrvatskoj turisti voze uglavnom udobno bez pretjeranih kašnjenja i problema, u našu redakciju je stigla priča o putovanju zbog kojeg naš čitatelj već godinama kategorički odbija sjesti u međunarodni autobus.
Za sve je kriva proslava Nove godine u Bugarskoj. Kaže kako su put kad Bugarskoj i boravak u Sofiji prošli kroz korektno, no priča s povratka zvuči kao bezizlazni očaj na koji se morate naviknuti 15 sati, uz tek pokoje kraće stajanje. Njegovu priču prenosimo u cijelosti.
“Bilo je to prije desetak godina, možda malo više, nisam više siguran. Danas je Zagreb nešto bolje povezan s drugim europskim metropolama, nadam se da postoji direktni let za Sofiju ili barem neki za Beograd uz brzu konekciju s Bugarskom. To što smo mi prošli u tom autobusu na povratku za Zagreb, to je nehumano na svim razinama”, započeo je naš čitatelj i pritom otkrio sve tajne povremenih linija koje prometuju kroz Zagreb.
‘Ne bi ih poželio ni najljućem neprijatelju’
“Za one koji ne znaju, kroz Zagreb povremeno prolaze neobične linije poput Firenza – Sofija, to je kada sam ja išao bio daleko najpovoljniji način za doći tamo. Išli smo na proslavu nove godine, ali taj provod u Sofiji je priča za sebe, nije sada tema. Tema je vožnja u tom autobusu. Kada smo putovali prema Sofiji, imali smo elana jer smo išli na put.
Ne sjećam se ničega iz te prve etape što može značiti da nam je bilo u redu. Vožnja traje otprilike 13 sati, prolazite kroz cijelu Srbiju, pa preko Niša dalje na jug prema granici i konačno Bugarskoj. Što se povratka tiče, uvjeti koji su nas dočekali, ne bi ih poželio ni najljućem neprijatelju”, uveo nas je u meritum priče.
“Za početak, kako je padao snijeg na pojedinim dionicama puta, umjetno 13, put je trajao 15 sati. Ponekad, kada su autobusi prazni, takve maratonske destinacije budu čak i relativno udobne, ali mi nismo bili te sreće, putovali smo u dupkom punom autobusu. Kako je te noći bilo hladno, upalili su grijanje”. Bez konteksta, grijanje po hladnom vremenu trebalo bi biti na korist putnika. U ovom slučaju, kako piše naš čitatelj, to ne može biti dalje od istine.
Više ne putuje autobusom
“Netko očito nije dobro čistio samo vozilo pa je zrak bio vruć, ali je imao iznimno neugodan miris, poput zagrijane prašine, nešto nije bilo u redu. I tako cijelim putem. Dobar dio puta je prošao po noći, i tu je krenulo najgore. Odmah preko puta mene neka gospođa je izvadila neki kikiriki. Šuškava vrećica i glasno žvakanje su krenuli i nisu stajali satima. Ona nije bila iz Hrvatske i nije baš shvatila niti protumačila moje ljute poglede.
U jednom trenu je očaj bio prevelik, sjećam se da sam naslonio glavu na sic ispred sebe i pokušavao disati kako bi se smirio. Prijatelj također nije mogao izbjeći tu buku, pa je bez ikakvog žaljenja da je čim smo prešli granicu s Hrvatskom probao uloviti NBA utakmicu uživo preko mobitela”, otkriva nam i pritom zaključuje priču.
“Na kraju smo nekako stigli u Zagreb, a ja sam si zacrtao da ću radije ostati doma nego ‘kemijati’ prijevoz autobusom na destinacije van države”, poručio je. Dodaje i kako ne želi ni pomisliti što bi bilo da se takvi uvjeti primjerice ponove u zrakoplovu. Kako zaključuje, da je očaj prešao psihološku granicu, zatražio bi izlazak iz vozila na prvom ugibalištu, pri čemu nije bio daleko od toga.
